Bez takve realne političke opcije (političko Hrvatstvo) odgovor na sadašnje i predstojeće izazove ostat će onakav kakvi su nam pozicija i opozicija, dakle loši, nikakvi, zagušeni, neartikulirani, raspršeni, nijemi, gluhi. „Mnogo je zvanih, malo odazvanih“ – parafrazirali bismo opomenu iz Evanđelja.
Organizirano Hrvatstvo s početka 90-ih godina XX. stoljeća bitno je oslabljeno, i zato je oslabljena i Hrvatska koju smo izborili pod vodstvom predsjednika F. Tuđmana. Razloga ima mnogo. No jedan je sigurno taj da se izvorno Hrvatstvo nije, na žalost, pretvorio u političku kategoriju i nije se organizirao kao samostalna politička snaga, sve do danas. Životari u drugim političkim opcijama kojima ne pripada, u kojima je posve marginalizirano i u kojima su njegovi predstavnici posve marginalizirani, a mnogi su se i povukli iz aktivnoga političkog života ili više nisu na ovomu svijetu piše hrvatskonebo.org.
Posljedice su očite. Politički prostor okupirali su drugi, oni koji nas nikako ne mogu dovesti do „obećane zemlje“:
- oni koji nemaju osjećaj za hrvatsku državnost;
- oni koji su iako čuvstvuju za hrvatsku državnost pretvorili to svoje čuvstvo u nostalgiju;
- oni koji su zadržali simbole Hrvatstva, ali su se odrekli sadržaja;
- oni koji su Hrvatstvo uprljali idejama koje su mu strane; i
- oni koji ne razumiju i ne znaju razlučiti ono što je sadržano u Isusovu odgovoru farizejima koji su iskušavali njegovo pravovjerno židovstvo: „Podajte caru carevo, a Bogu Božje.“
Upravo sada nalazimo se pred situacijama koje nisu nimalo bezazlene, kako u međunarodnom, tako i na regionalnom i na unutarnjem planu, i koje mogu imati dalekosežne posljedice. Da se odgovori na sadašnje i predstojeće izazove, potrebno nam je organizirano Hrvatstvo. Možda baš te zahtjevne situacije pružaju prigodu da se ono organizira, da se odgovorno bavi politikom i javnim poslima, da napravi ono što se propustilo učiniti i načiniti od 1995. do danas.
Činjenica je da danas pozicija i opozicija ne predstavljaju niti zastupaju izvornu ideju hrvatske državnosti, suverenosti i odgovornosti. Neki nikako, a neki ne na ispravan i plodonosan način. Stoga se Hrvatstvo mora politički artikulirati, najprije kako bi nastalo nešto konkretno i koherentno kao samostalna politička snaga. A zatim kako bi ta snaga bila zastupljena u što većoj mjeri u hrvatskomu javnom i političkom životu.
Bez takve realne forme političkoga Hrvatstva odgovor na sadašnje i predstojeće izazove ostat će onakav kakvi su nam pozicija i opozicija, dakle loši, gotovo nikakvi, zagušeni, neartikulirani, raspršeni, nijemi, gluhi. „Mnogo je zvanih, malo odazvanih“ – parafrazirali bismo opomenu iz Evanđelja.
