Najzloglasniji Titov politički zatvor bio je na Golom otoku. Goli otok je bio zatvor kojim su upravljali zatvorenici i to je sve što treba da se zna o tom zatvoru, a da se shvate sve psihološke torture kroz koje su ljudi tamo prolazili.
Ovaj otočki zatvor koji je radio u periodu između 1949. i 1956. godine razlikovao se od svih suvremenih zatvora zbog toga jer su na njemu radili ZATVORENICI.
Ideja o Golom otoku nastala je u vrhu UDBA-e, jer su uvjeti koji su se tražili, a jedan od najvažnijih je bila tajnost i izoliranost, tu bili ispunjeni više nego u nekom zatvoru na kopnu. Nesnosne vrućine ljeti te bura koja puše zimi i doslovno ledi obale, zaklonjenost otoka od kontinentalnog dijela te mogućnost zabrane plovidbe činili su ga idealnim za ideju koju su imali.
Uloga zatvora je bila da ‘reformira’ zatvorenike kroz psihološke prisilne oblike ”preodgajanja”. Ljudi koji su prošli kroz Goli otok nisu bili više sposobni za normalan život.
A kako je sve počelo?
Tajna policija bi uhvatila zarobljenike, od kojih većina nije ni znala koji je njihov “grijeh”, da bi ih potom transportirala na Goli otok. Oni ljudi koji su preživjeli da pričaju, govorili su kako je “doček” na Goli otok bio ravan paklu.
Zarobljenik je prolazio ritual zvani “topli zec” što je značilo da osoba prolazi kroz špalir zatvorenika koji ga tuku. Kasnije bi zatvorenik morao da kaže tko od njih ga je manje tukao, pa bi potom i taj zatvorenik koji je “bio blag” prolazio kroz ritual “topli zec”.
Na Golom otoku disciplinu nisu sprovodili stražari, već sami zatvorenici.
Nakon što bi došli u ćeliju, zatvorenici bi morali da priznaju svojim cimerima šta su radili, šta su mislili, govorili, a šta sada misle.
Ako bi zatvorenik opet rekao nešto neprimjereno, bio bi vrećen i fizički kažnjavan od strane ostalih zarobljenika.
Ako bi i dalje govorili ono što ne treba, zatvorenici bi bili primorani pisati izjave sve dok ne bi promijenili svoj stav prema Titu.
Zatvorenici su bili u stalnom strahu zbog špijuniranja od strane ostalih zatvorenika i stražara. Čak i kada bi prošli sve korake ”preodgajanja” , morali bi da pomognu u prebijanju i degradiranju novih zarobljenika. To je dovodilo do teških psihičkih poremećaja kod zatvorenika.
Ako bi zatvorenik odbio sudjelovati u dehumanizaciji novih zarobljenika, vraćan je na početak procesa “preodgajanja”.
Cijeli proces kroz koji su polazili zatvorenici, tortura, psihičko ponižavanje i depersonalizacija na Golom otoku – zauvijek bi uništili život zatvorenika.
Kada bi na kraju bili pušteni sa Golog otoka, većina zatvorenika ne bi bila u stanju vratiti se u zajednicu jer su ih ljudi izbjegavali u strahu da ne budu dovedeni u bilo koju vezu sa njima, piše historyofyesterday.
Nakon smrti predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita, 1980. godine, logor je pretvoren u koloniju za maloljetnike, koja je bila zatvorena iste godine, jer su međunarodne organizacije za ljudska prava optužile Jugoslaviju zbog nehumanog tretmana zatvorenika. Poslije konačnog zatvaranja kompleksa 1988. godine, otišli su i njegovi posljednji čuvari.
Prema nekim svjedočenjima zatvorenika, jedno od mučenja je bilo naređenje da se posadi drvo i da ga štiti od sunca svojim tijelom. Za svako drvo je bilo osigurano 0,5–0,7 litara vode (na Golom otoku nema nijednog izvora pitke vode), dok je zatvorenicima bilo namijenjeno do 0,2 litre, odnosno jedna čaša dnevno.
