“A nigdje ni države niti nadobudnih reporterki koje će “u interesu javnosti” postaviti ljestve iliti zagorski “lojtru” na sud u Krapini, da preko balkona potraže istinu.
Ako već ne ide preko glavnog ulaza. No zato se Hrvatskom širi zabrinutost za demokraciju – u Zambiji“, piše Višnja Starešina u kolumni za Slobodnu Dalmaciju.
Nakon dva tjedna moram se vratiti temi o “posvajanju” djece iz DR Konga via Zambija, jer – afera raste.
Istina, dosta smo naučili u međuvremenu. Ponajviše zahvaljujući zambijskom državnom odvjetništvu koje je to “posvajanje” u optužnici protiv osmero hrvatskih državljana kvalificiralo kao – pokušaj sudjelovanja u trgovini ljudima. Primjerice, predsjednik hrvatskog Vrhovnog suda naučio je razliku između DR Konga (bivšeg Zaira) i Konga.
Polako se u javni prostor ipak probija narativ da (i) za posvajanje djece iz Afrike treba poštovati zakonsku proceduru
A ne tek imati “plemenite namjere” i preko “plemenitih posrednika” pribaviti si (ili alternativno kupiti) afričko dijete, koje je možda predmet međunarodne trgovine djecom. Slučaj je to koji se više ni u kontroliranoj hrvatskoj javnosti ne može prikriti, niti pokriti se “plemenitim” namjerama. No najsporije se (raz)otkriva ono što bi zapravo trebalo biti prioritetno i najlakše – propusti ili namjerno protuzakonito djelovanje hrvatskih institucija.
Prošlo je već mjesec i pol otkako je zambijska policija u zračnoj luci pograničnog grada Ndola uhitila četiri hrvatska para u pokušaju da preko Zambije odvedu četvero djece podrijetlom iz DR Konga, a na temelju sumnjivih dokumenata o posvojenju.
Kako je moguće da hrvatski suci u Zlataru ne znaju da je DR Kongo zabranio posvajanja
Što se dogodilo s hrvatskim institucionalnim suradnicima u tom lancu vjerojatnog krivotvorenja dokumenata za “posvojenje”? Znamo iz javno dostupnih izvora da je DR Kongo zakonskim aktima praktički zabranio posvajanja svoje djece stranim državljanima, upravo zbog raširene trgovine djecom u toj državi ratnih sukoba i kriminala.
Pa kako je moguće da to ne znaju sutkinje i suci sudova u Zlataru i Varaždinu, koji su bez ikakve provjere ovjerili kongoansku dokumentaciju o posvajanju? Nas kao građane neznanje ne ekskulpira od odgovornosti za poštivanje zakona.
A sutkinja krapinske podružnice općinskog suda u Zlataru ne smatra se dužnom znati da legalno posvajanje djece iz DR Konga nije moguće, ne smatra se dužnom znati da sva dokumentacija DR Konga mora proći dodatnu provjeru, ne smatra se pozvanom posumnjati u dostavljenu dokumentaciju, posavjetovati se s nadležnim institucijama, raspitati se ili barem proguglati malo…
Čitav niz zapadnih država upozoravao na posvojenju iz DR Konga
Vidjela bi da čitav niz zapadnih država upozorava na posvojenja iz DR Konga ili ih suspendira.
No ona automatski prihvaća donesenu dokumentaciju kao valjanu i time otvara mogućnost da ilegalno “posvojena”, možda ukradena djeca iz DR Konga, dobiju hrvatske dokumente. Da je zakonodavac tako zamišljao postupak, onda bi vjerojatno propisao da legalizaciju dokumentacije iz država koje, poput DR Konga, nisu potpisnice relevantnih međunarodnih konvencija, verificiraju – u sudskoj pisarnici. Ili u kafiću pokraj nje.
Je li sutkinja koja je bez ikakve provjere legalizirala kongoanske dokumente o posvojenju uhićena, pritvorena ili barem suspendirana dok se slučaj ne razjasni? Koliko znam – nije. Još prije dva tjedna svisoka su iz općinskog suda u Zlataru objašnjavali zašto je normalno da sudac samo udari pečat na dokumentaciju iz DR Konga. I zašto je posve uobičajeno da parovi s prebivalištem u Zagrebu legaliziraju dokumentaciju o posvojenju na sudu u Zlataru ili u Krapini.
MUP-u ništa nije bilo čudno
Na temelju te “automatski” legalizirane dokumentacije MUP je “automatski” izdao hrvatske dokumente “posvojenoj” djeci. I ništa nije bilo čudno u super digitaliziranom MUP-u što mu dolaze rješenja o posvojenju iz države iz koje već desetak godina nema legalnih posvojenja.
Da to baš ne ide tako “automatski” podsjetila je ovih dana kolegica novinarka Jasmina Kuzmanović, podijelivši javno vlastito iskustvo složene procedure dobivanja hrvatskih dokumenata za svog biološkog sina, rođenog u Singapuru, državi koja također nije (bila) potpisnica Haaške konvencije o zaštiti djece, ali je za razliku od DR Konga pravno uređena država.
Postupak je trajao sedam godina! Za DR Kongo ide automatski i ekspresno. Je li netko u MUP-u pod istragom, ispitan, suspendiran? Ne znamo. Koliko znamo uhićen nije nitko.
U međuvremenu se doznalo da hrvatske institucije pojma nemaju koliko je afričke djece, mahom iz DR Konga, posvojeno ili “posvojeno” u Hrvatskoj. Neslužbeno ih je oko 180, prema podacima Ministarstva obitelji socijalne skrbi 131, a navodno su samo četiri posvojenja legalna! Ne znamo je li i koja je od ovih brojki točna, ne znamo gdje se izgubila razlika od šezdesetak djece.
Od 68 rješenja o posvojenjima iz DR Konga njih 23 donio općinski sud u Zlataru!
Ali smo saznali da niti jedna nadležna institucija (centri za socijalnu skrb, Ministarstvo obitelji i socijalne skrbi) ne prate što se događa s tom djecom u Hrvatskoj nakon posvojenja ili “posvojenja”. Ovih smo dana saznali da je od 68 rješenja o posvojenjima iz DR Konga njih 23 donio općinski sud u Zlataru!
Ali, kao da je Zlatar Šangaj, a Krapina Peking, nema nikoga da se “u interesu javnosti” raspita tko su ti suci, tko su odvjetnici koji vode takve slučajeve, tko to “automatizmom” odrađuje u MUP-u? Tko su ti “plemeniti” posrednici? Imaju li političke poveznice? Sve sluti na organizirani lanac sudjelovanja u trgovini djecom.
A nigdje ni države niti nadobudnih reporterki koje će “u interesu javnosti” postaviti ljestve iliti zagorski “lojtru” na sud u Krapini, da preko balkona potraže istinu. Ako već ne ide preko glavnog ulaza. No zato se Hrvatskom širi zabrinutost za demokraciju – u Zambiji.
