Stabilnost svoje, a ne državne legitimne vlasti, Plenković je od početka doslovno kupovao dopuštajući i izravno potičući krajnje štetočinsko djelovanje nevjerojatno širokom spektru ljudi iz samoga srca mraka
NIJE IZLAZ U “PLENKOVIĆ PRELOMIO”, RJEŠENJE JE SMJENA PLENKOVIĆA
Puno sam puta unazad sedam godina izražavao sumnju u Plenkovićevu sintagmu “stabilne vlasti”., koju je on uvijek koristio u kriznim situacijama opravdavajući baš svaki svoj potez.
Upravo zbog toga mi je to bilo sumnjivo, jer ostavlja puno jako bitnih dvojbi i čini opasnu inflaciju pojma “vlast” sadržavajući jako suprotstavljene mogućnosti.
Uvijek je sklizak teren sumnje izražavati u optužbenom tonu, pogotovo u ovom slučaju, jer je opasno polaziti od pretpostavke da je pojam stabilna vlast loš, a stabilnost vlasti nepotrebna. Sumnje su postojale jer je taj pojam bio preširok i u pravilu se oslanjao na osobne preferencije lidera, što nikada nije dobro.
Demokratske, a pogotovo države malobrojnih i izranjenih naroda na vjetrometini svjetskih procesa koje moraju biti vrlo uspješne, ne smiju presudno ovisiti ni od jednog čovjeka.
Izuzetci u povijesti naroda, kao Tuđman pri stvaranju države, potvrđuju pravilo i nužnost izgradnje efikasnog sustava vlasti. Zato sam uvijek sumnjao u izvorni sadržaj Plenkovićeve politike stabilne vlasti i mainstreama.
Stabilna vlast je u principu dobra, ako taj princip počiva na projekciji stabilne države, a iznimno je opasna ako princip počiva na projekciji osobnog utjecaja ili bezuvjetne svoje vlasti, pri čemu je dopušteno baš sve podrediti osobnoj projekciji, karijeri i interesima.
Isto, potpuno isto, vrijedi i za politiku mainstreama.
Mainstream bi kao polazišni princip morao biti ideal uravnoteženog društva, u kojem društveni odnosi u najvjernijoj mogućoj mjeri odražavaju realno stanje nacionalnih vrijednosti i očekivanja, a ako je kao u Hrvatskoj izraz totalne neravnoteže i dominacije izrazito manjinskih stavova i vrijednosti, često potpuno suprotnih većinskima, onda takav mainstream razara društvenu integraciju i jedino ga se može koristiti opet za održavanje i reprodukciju osobne vlasti i utjecaja.
Sedam godina na vlasti, s većinom otužnom i nemoćnom, vrlo često i nezainterrsiranom, a još češće s dirigiranom oporbom, razdoblje je u kojem se mogu na temelju bezbrojnih događaja, postupaka, javnih deklaracija i predvidivosti ponašanja u kriznim trenutcima vrlo vjerno detektirati pravi sadržaj vladajućih politika, u ovom slučaju Andreja Plenkovića.
Nema nikakve sumnje da je od prvoga dana radio na uspostavljanju paralelnog, paradržavnog modela upravljanja državom, kojemu je vlada služila kao pokriće i nužna forma i da je imao nevjerojatan niz pogodnosti za to, koje je objeručke prihvaćao.
I zlorabio.
Stabilnost svoje, a ne državne legitimne vlasti, Plenković je od početka doslovno kupovao dopuštajući i izravno potičući krajnje štetočinsko djelovanje nevjerojatno širokom spektru ljudi iz samoga srca mraka, zatim potpunih mediokriteta i nedoraslih karijerista koje je unaprijeđivao na najviše državne pozicije, uz interesno pacificirani HDZ, u kojem su i karakterni ljudi mjerkali isplati li im se zauzeti stav i riskirati beskrupulozno kažnjavanje uz šutnju kolega, na nizu životnih pitanja cijelih regija za koje su bili izravno odgovorni, jer su ključevi svega bili u Zagrebu i u Plenkovića osobno.
Plenković je za stabilnost svoje vlasti mogao koristiti iznimnu konjunkturu financijske naravi s europskim fondovima, realno pažljivo izgrađenu osobnu bliskost s nizom birokrata u Bruxellesu, a slika Europejca i političara mainstreama, tako poželjna u europskom establišmentu, kombinirana sa stabilnom i potpunom vlašću u Hrvatskoj, činila ga je prihvatljivim većem dijelu europskih kolega na čelu vlada i država.
Problem je u tome što je ta slika bila potpuna suprotnost od stvarne sadržine realnih politika u zemlji.
Ništa se u vladama Andreja Plenkovića, ni kupovina cipela, nije događalo bez njegovog znanja. Ako se moglo ranije posumnjati u ovu tvrdnju i biti benevolentan u dobroj vjeri, danas nema nikakve sumnje.
Ništa nije išlo bez njega i bez izravnih i vrlo često posrednih instrukcija i uputa.
Baš ništa.
U trenutku kad je preuzeo HDZ i nakon izbora 2016. Vladu, mnogim razumnim ljudima kojima je bilo već puna kapa prilično ograničenih navodnih desnih lidera, tipa Karamarko i pogotovo Brkić, kaotičnog folklornog i prilično primitivnog bujičarskog desničarenja, bilo je i normalno, pa i poželjno Plenkovićevo nepovjerenje u stranku i oslanjanje na ljude od povjerenja, usprkos tome što su bar na prvi pogled u pravilu ti tipovi bili daleko ispod predstavljene sveopće razine samoga Plenkovića.
Uslijedio je savršen niz događaja za njegov model i poimanje vlasti, počevši od druge zaredom krajnje nezrele i po mnogima pozadinski dirigirane diverzije MOST-a, koja je pred očima i najsumnjičavijih ljudi opravdavala i učinila opravdanom koaliciju sa suspektnim Vrdoljakovim HNS-om, zatim eskalacija divljaštva na desnici s nekolicinom krajnje neuvjerljivih protagonista, pa je došla pandemija, pa rat u Ukrajini, a u međuvremenu su se na političkoj sceni pojavili/uskrsnuli Milanović i izvan svake sumnje kartelsko-poslovni politički pokret kome je prihvatljivo lice dao Miroslav Škoro potiskujući svojom prihvatljivošću najtežu koncentraciju destrukcije, ološa i krajnje opasnih mafijaško-političkih interesa u stvarnoj namjeri i pozadini te politike, u drugi, privremeno nevidljivi plan.
Sve je to savršeno odgovaralo razvoju Plenkovićeve “stabilne vlasti”. Svaki njegov potez, koliko god bio realno dvojben, često otvoreno destruktivan i štetan po nacionalnu državu, mogao se relativno lako opravdati pretpostavljajući što bi tek bilo da su na vlasti Mario Radić i skupina, zatim ultraljevica iz Zagreba i Splita, te pogotovo Milanović, koji je svojim divljaštvom zapravo stvarao savršen štit Plenkoviću.
S jedne strane on, s druge tzv. bujičari i primitivci s desnice, su bili najvažnija neizravna uporišta, osigurači, pa i instrumenti Plenkovićeve osobne komforne vlasti u kojoj je država sve ubrzanijim tempom postajala banalna igračka u rukama sve nesolidnijih ljudi, jer su primitivci obeshrabrivali, obično po narudžbi stvaranje pametne alternative vlasti.
Kad kažem instrumenti, uglavnom govorim o Radićevom Domovinskom pokretu i pripadajućem medijsko-galamdžijskom orkestru, koji je izvan svake sumnje kao igračka Pave Vujnovca, Plenkovićevog strateškog partnera izrazito u funkciji Plenkovićevih igara i ciljeva, makar još uvijek jednom dijelu sluđenih bujičara uspjeli prodati svoje opozicijsko javno djelovanje.
No, sve rjeđima, a pametnim ljudima nikako.
Odane suradnike, koji su mu pomagali u nekim fazama vladavine ili koji su ostali cijelo vrijeme uz njega nagrađivao je ispunjavanjem svih njihovih ambicija i interesa, od Martine Dalić, preko nesretnih i nedoraslih mediokriteta koje je dovlačio u Vladu i rješavao ih se kad bi pitanja postajala neugodna, tipa Žalac, Pavić i niza sličnih, a mrežu nevjerojatnog utjecaja i savezništva s prvotnim ljutim suparnicima razvijao je podzemnim savezima s tipovima kao što su Brkić, Vrdoljak i cijeli desetljetni pozadinski šljam oko HDZ-a, koga je kombiniranim formalnim unaprijeđenjima u stranci i politici s golemim materijalnim benefitima, često i izvan okvira zakona, pretvarao u svoje kratkoročne i dugoročne instrumente.
Nakon političkog sukoba s Pevex-PPD-ovim Domovinskim pokretom uoči i za vrijeme parlamentarnih izbora s tom skupinom političko-poslovno-obavještajnog, a puno indicija ukazuje i klasičnog kriminalnog podzemlja, uspostavio je najužu moguću suradnju i neraskidivi savez, pri čemu su oni dobili pravo na potpuno preuzimanje Hrvatske na najvažnijim gospodarsko-financijskim sektorima, a omogućili mu potrebno medijsko-političko divljaštvo na desnici, koje ga je u biti štitilo od ozbiljnih propitkivanja idiotski ga i isprazno napadajući, te uz to, financijsko prekrivanje i instrumentaliziranje dominantnih igala lijevog medijskog maintreama, tipa Index, koji su kritiku ciljano svodili na banalne floskule tipa izdajnik ili ustaša, ovisno s kojeg polazišta se kritiziralo, a u pozadini štitili i njega i njegove opasne ortake u bitnim stvarima.
Podijelivši pažljivo najvažnije uloge najodanijim ljudima u vlasti, državnim institucijama, a pogotovo u stranci, ljudima koje ni najskloniji pristaše svakog HDZ-a nikako nisu mogli prepoznati kao neku vrstu desničara, konzervativaca, demokršćana, tipa Nina Obuljen Koržinek ili Katičić, uspostavljao je sigurnu kontrolu u zavjetrini na nizu područja i u samim institucijama.
U navedenim okolnostima postalo je moguće javnosti prodati gotovo sve, pogotovo uz tekuće globalne procese i golem priljev europskih novaca, koji su s jedne strane dijelom služili za prezentaciju konkretnih efekata tipa Pelješki most, a s druge strane velikom većinom služili za ubrzanu koncentraciju goleme moći u rukama opasnih i beskrupuloznih ljudi.
U tako posloženim okolnostima potpune kontrole, kod bi se u javnost probio kakav ružan incident ili bolje rečeno eskalirao čir krajnje suspektnog modela upravljanja drżavom, kao skandal sa Škugorom ili niz nevjerojatnih skandala i pljački oko HEP-a, HROTE, energetskih politika s tzv. plinskom aferom, kad bi se postavilo pitanje o međunarodnim blamažama, stvarnom ugledu i savezništvima države, stanju u vojsci, DORH-u, pravosuđu ili u diplomaciji gdje je već godinama paraliziran ukupan slijed bitnih kadrovskih rješenja i politika, uvijek bi se kao opravdanje pojavio Milanović, uz istovremeni lavež i skretanje pozornosti s desnice iz bujičarskih krugova, koji bi baš tada otkrili neku srpsku urotu.
Pa bi se i ta razorna stanja javno opravdavala.
Ali, metastaze po definiciji ne mogu i ne znaju same zastati. Nije im to u genetskom kodu.
Jednostavno, sve više eskalira unutarnja prljavština, pogotovo kad i ako se svevlast gradi s mračnim tipovima, a javna slika gradi i održava na istima. S vremenom sve prelazi u stampedo koji u jednom trenutku ni najbolja grupa kauboja ne može kontrolirati.
Plenković je, kupujući svoje čiste ruke s instrumentaliziranim medijima jednostavno previše ljudi oko sebe potrošio, u svakoj krizi je žrtvovao ministre, kombinirao, prao ruke i predstavljao se arbitrom koji se drži iznad svega.
Odavno, a naročito s razvojem apetita Vujnovčeve skupine, to više ni usprkos silnim milijardama ne može, ili ne može u mjeri da se njega osobno uz bilo kakve manipulacije i vradžbine gleda kao neokaljanog državnog arbitra.
Svakom je postalo jasno da on više nije taj koji bi trebao ili mogao objektivno i u državnonacionalnom interesu presuditi o problemima i ljudima. On je izvan svake sumnje jedan od najvažnijih problema, jer je njegova uloga takva da apsolutno najviše može i mora utjecati na procese, prvenstveno prevenirati razvoj negativnih i destruktivnih pojava i njihovih nositelja, jer on je Vlada.
Nema nikakve sumnje da je Plenković godinama prikriveno, a u zadnjih godinu dana posve otvoreno u čvrstom savezu s nositeljima najopasnijih pojava i procesa u suvremenoj hrvatskoj povijesti, jer je baš sve podredio svojoj osobnoj vlasti, moći i održanju.
To ga je dovelo u poziciju da mora preuzimati dramatične rizike iz kojih nitko nigdje ne može izići čist i neuzdrman, kako bi anulirao ili relativizirao razorni stampedo, a umjesto rješavanja problema umirivanjem ili kupovinom vremena, te prilično primitivnim fintama kada se pojavljuje nakon svojih ministara koji nemaju odobrenje rješiti problem i muče javnost danima, pa on kao spasitelj dođe i ispuni sve što ljudi očekuju često ponižavajući tako svoje ministre, procesi sve snažnije eskaliraju i što god uradi upravo Plenkovića dovode na rub provalije u koju će se strovaliti sigurno, ili će u očaju samoodržanja i karakternoj sklonosti da ima pravo na sve, povući nezamislive poteze koji će ga svrstati u red najvećih gubitnika i promašaja u povijesti.
Vrlo je blizu toga.
Ako nije već s obje noge nad provalijom.
Bez njegovog znanja, potpore, bez njegove kontrole nad najvažnijim procesima i ljudima se ništa nije događalo, niti se događa.
Zato je tragikomičan pokušaj medijsko relativiziranje najnovije afere s HEP-om i razvlačenje s puno krajnje manipulativnih pitanja o “krivcima” toga skandala, pri čemu se javnost usmjerava iz mainstream izdanja kao što je Toljov (jedan od važnijih skrivenih pripadnika predatorskog kartela) VL u svojevrsnu javnu legalizaciju i navikavanje na ravnotežu odgovornosti između lopova i čovjeka koji lopovu nije dao krasti, čak riskirajući sukob s arbitrom Plenkovićem koji je nesumnjivo hijerarhijski i politički, te nadležno kadrovski izravno odgovoran za višegodišnje djelovanje ključnih državnih aktera koji su izravno doveli do zadnje, tzv.plinske eskalacije, Barbarića, Abramovića i Milatića.
Sve je znao o svakom njihovom postupku i pokušaju, baš sve. A ne radi se, kako Toljovci i ostali sateliti pod kontrolom grupacije razglasavaju o “procjenama” ili “nesposobnosti” nego o planskim svinjarijama s osloncem na apsolutnu moć.
Radi se o namjerno počinjenom nizu kriminalnih nedjela, unazad godinu, dvije teških milijarde eura.
To je sve Plenković znao.
I štitio.
Zaštita tih počinitelja, njegov je model održavanja stabilnosti vlasti.
Njegov je problem to što se oslanja na beskarakterne ljude, a samo takvi su ga mogli bespogovorno slijediti i sudjelovati u takvim prljavštinama.
Iste sekunde kad posumnjaju u njegovu svemoć i zaštitu, propjevat će i zakopati ga.
Plenkoviću su tijekom sedam godina na čelu Vlade savršeno odgovarali ljudi na ministarskim mjestima, koji su prije dolaska u Vladu inicirani većom ili manjom prljavštinom, pa je u kriznim trenutcima ili nakon odrađenih etapa služenja njegovoj a ne državnoj stabilnosti, s lakoćom mogao potaknuti satelite u mainstream medijima koji bi medijski pripremili “nepodnošljivu situaciju”, priredili odstrel ministra, a onda bi se Plenković pojavljivao kao vrhovni arbitar i otac države te u interesu “stabilnosti” žrtvovao čovjeka.
Tako je preko dvadeset puta kupovana “stabilnost” bez gotovo ikakvog rizika.
Jedini ozbiljniji rizik i demonstracija već eskalirajuće dezorijentacije i moći je bila smjena Nataše Tramišak, koja je odšutjela smjenu i stvarne, dubinske razloge zbog interesa Slavonije.
I pogriješila je.
I ona i pogotovo Anušić.
U takvim situacijama ne može postojati nikakav prihvatljiv razlog, baš nikakav, za šutnju o teškim svinjarijama i o totalnom razaranju države izravno u režiji Andreja Plenkovića.
Jer, privremeni efekti šutnje ne mogu nikako biti dobar zalog za ono što će ili što su takvi na vlasti spremni učiniti.
Afere nakon toga to potvrđuju.
Večernji tvrdi, pozivajući se na izvore bliske Vladi (Koje? Nema drugih izvora osim Plenkovićevih najbližih suradnika, te skupine oko Vujnovca, opskurnog Radića i sličnih) da je Plenković “prelomio” i da će smjeniti Barbarića i Filipovića.
Koja perverzija!?
Plenković prelomio!?
Što?
Pokušava se Plenkovića, bez koga bi Barbarić žicao kakvu nekretninu i tezgario njome, i koji mu je dao novi mandat usprkos stotinama provjerenih informacija koje je imao na stolu o svinjarijama toga tipa, koje definitivno nije smio ni pomisliti raditi bez Plenkovićeve suglasnosti i zaštite, predstaviti ponovo kao oca državne stabilnosti a u istu ravan staviti figurativno i stvarno lopovluk i lopova, s mladićem koji je usprkos ograničenim nadležnostima kao Plenkovićev ministar to pokušao spriječavati.
A baš mu Plenković to nije dopustio.
I sad će Plenković “spasiti” državu smjenjujući Filipovića, koji je spriječavajući epohalni kriminal spašavao i samog Plenkovića od njega samoga i njegove pogubne, uništavajuće karijerne opsesije, od posve izvjesne njegove osobne nesposobnosti i opasnog srljanja u vlastitu propast, vukući državu pred nijemom strankom u teške, teške posljedice.
Sam po sebi ovdje bi bio gotovo nebitan Davor Filipović, da nije posve iznenađujuće za mnoge, od čovjeka čija je politička karijera obilježena Plenkovićevom voljom, izrastao u najozbiljnijeg korektora Plenkovićeve pogubne “stabilnosti”.
Jedini se usudio u zadnjih sedam godina usprotiviti tome, i to najmanje očekivano.
Tko je imalo proučavao njegov životni put to mu nije bilo iznenađenje, većini jest.
Vrlo vjerojatno i beskrupuloznom Plenkoviću, koji iz vlastite perspektive svega umjetnog i svega nastalog izvan konkurencije i strogih pravila nadmetanja u izvrsnosti, nužno nije u stanju shvatiti takve ljude i nužno ih potcjenjuje.
To mu se razbilo o glavu.
On može smjeniti Filipovića, ali cijena i za njega i za državu – a ovo drugo je bitno i to treba čuvati i pokušati spašavati od njegove “stabilnosti” i njegovog “mainstreama” – je zastrašujuća.
Naravno, ako još uvijek ima kritičnog minimuma kulture državnosti u Hrvatskoj.
Jer, nije na dnevnom redu današnje Hrvatske pitanje je li “Plenković prelomio” i koga će smjeniti.
Na dnevnom redu je nužna smjena Plenkovića.
I to je zadaća HDZ-a. Ili će ih povući u provaliju.
Jer, već sam rekao u prethodnim tekstovima – nije ovo plinska afera, niti afera HEP-a i Vujnovca, u sred smo eskalacije katastrofalnog i razornog modela upravljanja državom Andreja Plenkovića.
On mora otići u interesu države i nacije, jer s njim a i nakon njega ćemo se godinama suočavati s već do sada zasijanim teškim posljedicama.
On je ključni problem, jer su sve ostalo posljedice njegovog modela upravljanja državom.
Rješenja ne mogu ponuditi prikriveni koalicijski sateliti tipa Marija Radića, brata Velje i družine, ili tipa Tomaševića i družine, koji sinergijski svojim djelovanjem s navodno suprotnih pozicija zapravo hrane i štite čudovište.
Izvor: Marko Ljubić
