ESEJ O HRVATSKOJ KAKVU SMO SANJALI, KAKVA JEST, I KAKOVA TREBA I MORA BITI. Tekst u 4 dijela, DIO I objavljen je jučer, 4. studenog 2022.g.:
Hrvatska je danas u sličnom stanju u kakvom se 80-ih godina nalazila tadašnja Europska zajednica, za čiju se funkcionalnost tada u političkim krugovima govorilo da je u „skleroznom“ stanju. Doista, državne institucije su – metaforički gledano – mišići, ili kralježnica jedne države. A ako su ti mišići u skleroznom stanju, onda to ima za posljedicu da se ta osoba teško kreće, te da nije u stanju samostalno obavljati ili izvršavati svakodnevne zadatke.
Ne plači kraljice naroda mog
Nek’ odbace zlo u duboki vir
Vratit ću zemlju i dat ću im mir”
BOG I HRVATI
Marko Perković Thompson
Zašto institucije države ne funkcioniraju?
Ovdje treba odgovoriti – zašto te institucije ne funkcioniraju ako smo suverena država koja ima zakone i koja ima ljude koji te zakone provode, ili bolje rečeno, primaju plaću za taj posao?
Prvo treba odgovoriti na pitanje – ima li hrvatski narod uopće pravo na svoju nacionalnu državu? Odgovor na ovo pitanje dan je još 1991., referendumom na kojem su hrvatski građani, i to njih 94%, rekli da imamo pravo na tu državu. To nam je pravo potvrđeno od cijeloga svijeta – od UN-a do NATO-a i EU-a. Ako dakle imamo pravo na svoju državu, zašto to pravo ne konzumiramo i ponašamo se kao država?
Tko je onda odgovoran za kulturu ne-odgovornosti, te za nedvojbenu činjenicu da hrvatska država ne djeluje kao organizirana država?
Za ovo stanje, i to je u potpunosti neupitno, odgovornost imaju svi oni koji iz društvenog nereda u Hrvatskoj izvlače vlastitu korist. Potpuno je jasno da, ako, primjerice, uništite domaću proizvodnju rajčice, da će korist od toga imati uvoznik rajčice u Hrvatsku.
U Hrvatskoj su, na primjer, najveće tvrtke – ne one koje proizvode, nego one koje uvoze. Je li to normalno? Nije!
Tko su dakle profiteri današnjeg stanja u Hrvatskoj?
Jedan od tih jest, na primjer, Branko Roglić – kako se tvrdi, jedan od najbogatijih Hrvata i uvoznik različitih proizvoda u Hrvatsku. Stric tog Branka Roglića je Marko Roglić koji je bio šef splitske UDBE, a nakon toga menadžer u INI. Roglić je i prijatelj Stipe Mesića i sličnih moćnika.
Slična je priča o poduzetniku, također uvozniku, Emilu Tedeschiju, vlasniku ATLANTIC-a. Općepoznato je da je otac Emila Tedeschija, Svetozar, bio dio UDBE, KOS-a, ili kojih već službi u Jugoslaviji.
Možemo isto tako uzeti primjer vlasnika ADRIS-a, Antu Vlahovića, koji je isto tako bio partijski kadar kojemu je nakon njegove privatizacije u Nadzornom odboru sjedila kći Franje Gregurića, a njegova otimačina Croatia Osiguranja – koju mu je omogućio Slavko Linić – pokazuje o kojoj vrsti poduzetnika je riječ. Samo na ovoj privatizaciji hrvatskim građanima je ukradeno gotovo 4 milijarde kuna!
Država u kojoj se zakoni ne provode prema svima jednako, nije funkcionalna pravna država, a u takvoj državi nezaštićenima ništa nije moguće, a zaštićenima je sve moguće.
Takovo stanje ima implikacije na sve društvene segmente, pa tako i na poduzetništvo.
”Uspješni poduzetnici” nisu u Hrvatskoj oni najbolji, već su to oni koji su podobni i privilegirani. A to ima za posljedicu usporeni razvoj, ili izjedanje vlastite substance. Ono što hrvatski mediji prešućuju, a što je apsolutna istina, to je smješno niska razina stranih investicija u Hrvatsku.
Iako Hrvatska ima izvrstan zemljopisni položaj, iznimno dobro prometnu infrastrukturu, nas zaobilaze sve ozbiljnije globalne tvrtke kao destinaciju za velike investicije. Razlog je evidentan – kapital je ”plašljiva srna” koji ne dolazi tamo gdje ne postoji sigurnost, prije svega pravna.
Tko su investitori u Hrvatskoj
U Hrvatskoj imamo turske investitore, pa čak i srbijanske investitore, ali jako malo Europskih investitora. Logika je jasna, tvrtci iz Njemačke koja je na burzi nije moguće plaćati provizije, ali Turcima ili Srbima je to uobičajeno. Tako je u zadarskom području ključni investitor Dogosh grupa, kojeg je Kalmeti doveo – ni manje ni više – Budimir Lončar. A taj prelijepi Zadar, sa svojom tisućljetnom poviješću, trebao bi imati nekoliko hotela s pet zvjezdica i nekoliko golf-resorta, ali ništa od toga nema. Jer, vladajuće strukture u Hrvatskoj sprječavaju zdravi i transparentni kapital. Jer, zdravi i transparentni kapital stvorio bi niz drugih poduzetnika koji ne bi bili ovisni o vladajućim strukturama, a takvi neovisni poduzetnici, koji imaju financijsku moć, tražili bi poštivanje zakona, a poštivanje zakona jest smrtna presuda za vladajuće korumpirane strukture u Hrvatskoj.
Upravo ovi primjeri pokazuju tko ima koristi od pravnog i društvenog nereda, a znamo tko su oštećenici – to je ogromna većina hrvatskih građana.
Pravosuđe i odvjetnici: Koji su izvori njihovog bogatstva?
Pogledajmo, primjerice, pravosuđe, tj. odvjetnike koje se u javnosti nameće kao pravne stručnjake.
U Hrvatskoj se javnosti stječe dojam da imamo jako malo pravno-obrazovanih osoba, jer u javnosti i main-stream-medijima uvijek nastupa nekolicina odvjetnika, koji se proglašavaju velikim pravnim umovima. Manje-više, uvijek se citiraju stavovi Ante Nobila, Čede Prodanovića ili Jadranke Sloković. Svo troje su, pak, svoje znanje stekli su kao državni tužitelji komunističkog sustava bivše Jugoslavije.
- Čedo Prodanović je tako sredinom 80.-ih godina, kada se komunizam već počeo raspadati, otvarao istrage protiv svećenika zagrebačke nadbiskupije, jer su navodno ugrožavali ustavni poredak Jugoslavije;
- Anto Nobilo je, pak, 1989. godine, kad je komunizam bio u općem raspadu, kao državni tužitelj tražio zatvor za Tuđmana, jer je kršio zabranu javnog nastupa. Inače, taj Nobilo je posebno kontroverzna osoba, koja kao odvjetnik prijavljuje smješno niske prihode, a istovremeno se prezentira kao investitor u ogromnim nekretninskim poslovima; sam je tvrdio da se na suđenja Perkoviću vozio u privatnom zrakoplovu, živi u ekskluzivnoj kući u elitnom dijelu Zagreba o kojoj je jedna europska televizija napravila reportažu kao uspješnoj i modernoj arhitekturi. Svatko si postavlja pitanje – odakle?
Koliko poreza je taj Nobilo platio? Koji su izvori tog bogatstva? Što se, pak, njegovog pravnog znanja tiče, njemački sudac dr. Manfred Dauster je na pitanje o određenim pravnim tvrdnjama Nobila izjavio: „Nobilo fantazira!“
Znači, proglašavati komunističke tužitelje, koji su u naravi svoga djelovanja bili kršitelji osnovnih građanskih i ljudskih prava, uglednim pravnim stručnjacima, jest iz perspektive demokratski misleće osobe, perverzno i apsurdno.
Identično pravosuđu je i u gospodarstvu
Kao i u pitanju odvjetnika, identičnu situaciju imamo, primjerice, i u gospodarstvu. Groteskno je ponekad gledati kada mediji Radimira Čačića prikazuju kao gospodarskog stručnjaka. O dubioznim tragovima poduzetnika Čačića dao bi se napisati roman. Ali, kao i kod drugih spomenutih vinovnika, i Čačićev otac bio je tužitelj u bivšoj Jugoslaviji, i to za vrijeme Hrvatskog proljeća i progona nevinih studenata.
Kao i kod pravnika i gospodarstvenika, identičnu situaciju imamo i kod samozvanih političkih analitičara. Tako se uvijek pojavljuju Ankica Mamić, Krešimir Macan ili Žarko Puhovski:
- Ankica Mamić je, primjerice, bila uhvaćena u manipulacijama sa sredstvima HBOR-a, a vrlo jednostavnom bi se analizom njezinih prihoda utvrdilo njezino poslovanje s državnim tvrtkama ili institucijama kao što su HBOR. Posljedica njezinog angažmana za državni aparat jest da su njezini nastupi uvijek obrana interesa moćnika ili vlade.
- Krešimir Macan je, pak, samo od Grada Pule uprihodio 4 milijuna kuna. Možemo si zamisliti kolike prihode taj gospodin ima kada se uzme u obzir niz drugih gradova, ministarstva, državnih tvrtki i same vlade, za koje je radio. Kada bi se u Hrvatskoj primjenjivali zakoni kao, primjerice, u Austriji, onda gospodin Macan sigurno više ne bi mogao javno djelovati jer bi bio procesuiran zbog korupcije.
- Što se, pak, Žarka Puhovskog tiče, riječ je doista o porazu demokratske kulture u Hrvatskoj, Puhovski bi u Češkoj ili Poljskoj bio osoba o kojoj bi se u javnosti diskutiralo kao moralno-etično neprihvatljivoj osobi. Jer, Puhovski je, u pravom smislu te riječi, bio cinker i lažni svjedok na suđenjima studentima u 1970.-im godinama. Lažni svjedok sedamdesetih bio je i lažni svjedok u ovome stoljeću, i to pred haškim sudom. No, za razliku od Jugo-suda, koji je na temelju njegovog svjedočenja utamničio hrvatske studente, Haški sud je njegovo svjedočenje proglasio nevjerodostojnim.
Na ova tri slučaja pokazuje se uvezanost sustava u koordiniranom manipuliranju javnošću. Mediji proglase neku osobu stručnom, naravno bez ikakovog argumenta, plaćen je novcima poreznih obveznika, i taj onda nastupa u medijima i hvali moćnike ili kleveće protivnike tih moćnika.
SUTRA DIO III: PROVINCIJALNOST I KORUMPIRANOST MEDIJA
Izvor: Karolina Vidović Krišto
