Mediji koji nikada ne odgovaraju za vlastite laži danas traže kazne za tuđe ”pogreške”.
Piše :Andrija Klarić
Pod pretpostavkom da je policijsko priopćenje o slučaju časne sestre točno – iako sam jučer jasno napisao da se ni medijima ni institucijama ne može vjerovati bez provjere – vrijedi se zadržati na onome što se događa nakon toga. Jer ono što gledamo nije briga za istinu, nego demonstracija sile.
Sloboda govora uključuje i pravo da budeš u krivu
U ozbiljnom društvu sloboda govora ne znači samo pravo da ponavljaš službeni narativ. Sloboda govora uvijek uključuje i pravo: da preneseš informaciju koja se pokaže pogrešnom i da povjeruješ izvoru koji te iznevjeri da u žaru trenutka zaključiš nešto što kasnije ne stoji
Naravno, to ne opravdava neodgovornost. Ali razlika između: “pogriješio si, ispravi se”i “treba te kazneno goniti, treba te medijski uništiti”razlika je između demokracije i lova na vještice.
U ovom slučaju, nekoliko neovisnih ljudi – Ivan Pokupec, Marin Vlahović, Krešimir Rotim i drugi – prenijeli su informaciju za koju se, prema MUP-u, naknadno tvrdi da nije bila točna. Neki su se ispričali. Mogu se kritizirati zbog brzopletosti, zbog neprovjerenih izvora, zbog objave identiteta. Ali ono što je uslijedilo iz mainstream medija nema veze s korekcijom, ni s profesionalizmom. To je klasični medijski linč.
Medijski linč kao Divlji zapad: što više galame, to je “krimen” veći Na Divljem zapadu dovoljno je bilo da se netko izdvoji iz gomile, pokaže prstom i vikne: “Evo krivca!”
Ostalo je odradila rulja. U današnjoj verziji Divljeg zapada, ulogu rulje preuzimaju veliki portali i kolumnisti: urlik u naslovu javno žigosanje imenom i prezimenom podsjećanje na sve njihove ranije “grijehe” i, naravno, poziv na kazneni progon. Što više galame, to je navodno djelo teže. Što je više moralne panike, to je lakše sakriti činjenicu da suda nigdje nema. Nema rasprave o namjeri, o kontekstu, o standardima. Nema mogućnosti da se pogreška stavi u razmjer. Umjesto toga imamo gotovu presudu: “lažljivci, huškači, širitelji mržnje, opasnost za javni red”.Presuda bez suda, kazna bez postupka, stigma bez prava na obranu. To se zove medijski linč, a ne borba za istinu.Asimetrija moći: sustav protiv pojedinaca Ovdje nije riječ o ravnopravnom sukobu “medij protiv medija”.
Radi se o nečemu sasvim drugom: S jedne strane: veliki, dobro financirani mainstream mediji, uvezani s oglašivačima, državnim novcem i EU fondovima, pod političkom i korporativnom zaštitom. S druge strane: neovisni pojedinci na društvenim mrežama, bez redakcije, bez pravne službe, bez PR-a, bez institucionalnog štita.Kad Index, 24sata i ostali krenu po Pokupecu, Vlahoviću i Rotimu, to nije rasprava. To je sustav koji je našao žrtvene jarce.Ti ljudi nemaju: zaštitu European Media Freedom Acta status “medijske usluge” koja ima posebno mjesto u komunikaciji s platformama budžete za odvjetnike i višegodišnje sporove. Oni su najranjiviji sudionici javnog prostora. I upravo zato su idealne mete za demonstraciju: “Evo što će vam se dogoditi ako dirnete u neke teme.
”DSA i EMFA: pravna kulisa za ušutkavanje Sve ovo događa se u trenutku kad stupaju na snagu dva ključna europska akta: Digital Services Act (DSA) – koji uvodi obvezu platformama da se bore protiv “dezinformacija”, “štetnog sadržaja” i “sistemskih rizika”, uz mehanizme “trusted flaggera” i regulatornih pritisaka. European Media Freedom Act (EMFA) – koji, pod izlikom zaštite medijskih sloboda, stvara hijerarhiju medija i daje poseban status onima koje sustav priznaje kao “prave” medije.U ovoj priči, sve se spaja u logičnu cjelinu: Veliki mediji nekoga javno označe kao širitelja lažnih vijesti, govora mržnje i opasnosti za javni red. U igru se uključuju pravnici, pravobranitelji i NGO sektor, s tumačenjima prekršajnih i kaznenih odredbi. Platforme, da izbjegnu rizik pod DSA-om, režu doseg, skrivaju objave, stavljaju oznake “dezinformacija”, a kad zatreba – gase profile.Sud nije potreban. Algoritam odradi posao.Dakle, nije problem samo to što je netko možda pogriješio u prenošenju informacije. Problem je to što se svaka pogreška koja zadire u ideološki osjetljive teme (migracije, pandemija, klimatska politika) može iskoristiti kao povod za trajno discipliniranje i uklanjanje političkih protivnika iz javnog prostora.Ideološki obračun, a ne principijelna borba za istinu Važan test je uvijek isti: Primjenjuju li isti standard i na sebe? Mainstream mediji koji danas traže kaznene prijave protiv “širitelja lažnih vijesti”: godinama su širili pandemijsku histeriju: od lažnih projekcija smrtnosti, preko “sigurnosti i učinkovitosti” cjepiva, do moralnog linča onih koji su imali pitanja. godinama su sudjelovali u klimatskoj apokaliptičnoj propagandi, s naslovima koji su obećavali kraj svijeta, potop gradova i masovna izumiranja, koji se jednostavno nisu dogodili. sudjelovali su u političkim kampanjama u kojima su neistomišljenike proglašavali opasnima, nazadnima, poluludima, uz punu emotivnu i simboličku mobilizaciju.
Za sve to: nitko nije tražio kaznene prijave nitko nije citirao članke o lažnim vijestima i uznemiravanju javnosti nitko nije pozivao policiju i DORH da im “stanu na kraj
”Kad oni lažu – to je “pogrešna procjena”, “nespretan naslov”, “tada dostupni podaci”. Kad netko izvan njihovog ideološkog plemena pogriješi – to je “opasna laž”, “huškanje” i “prijetnja javnom redu”.
To nije principijelnost. To je ideološki obračun pod maskom pravne države.Migracije kao zabranjena tema Nije slučajno što se linč odvija baš oko teme migracija. Europska komisija i nacionalne vlade već godinama provode politiku koja objektivno vodi prema masovnim migracijama i dubokim demografskim promjenama. O tome se može misliti što se hoće, ali je sasvim legitimno političko stajalište to dovoditi u pitanje i smatrati štetnim.Ovaj slučaj se savršeno uklapa u matricu: Tko migracije problematizira – pogotovo kroz incident koji se uklapa u narativ o nesigurnosti – postaje meta. Ako se informacija pokaže pogrešnom, to se koristi ne da bi se rasprava pročistila, nego da bi se rasprava ugušila.Poruka je jasna: dirneš li u migracijsku politiku, nemaš pravo na pogrešku.
Dugoročna šteta: učinak hlađenja
Najveća šteta ovog medijskog linča neće biti to hoće li netko završiti na sudu. Najveća šteta bit će ono što se događa u glavama svih koji promatraju sa strane.Svaka osoba koja nešto zna, sumnja ili želi progovoriti o osjetljivim temama pitat će se: “Isplati li mi se išta objaviti, ako jedan krivi korak znači da će me javno razapeti portali, da će me prijavljivati, da mogu izgubiti posao, reputaciju i mir?”
To je klasični “chilling effect”: ne treba cenzura u formalnom smislu, dovoljno je par medijski i pravno razapetih pojedinaca i većina će se autocenzurirati sama.Tako se ne štiti javnost od lažnih vijesti. Tako se štiti sustav od javnosti.
Mediji kao PR agencije svojih financijera
Na kraju, sve se vraća na jednu jednostavnu rečenicu: ovo nisu mediji u klasičnom smislu te riječi, ovo su PR agencije svojih financijera. Financiraš ih – oni brane tvoje politike. Kritiziraš ih – oni ti zalijepe etiketu i puste čopor.
Zakoni koji bi trebali štititi pluralizam služe kao štit njima i batina protiv tebe.Pod pretpostavkom da je policijska verzija događaja točna, mogli smo imati korektan, hladan razgovor o standardima: što se ne smije objavljivati, kako se štiti ranjive osobe, što znači odgovorno izvještavanje.Umjesto toga, dobili smo: galamu umjesto argumenata linč umjesto rasprave prijetnje kaznenim progonom umjesto pravne sigurnosti i još jedan dokaz da je nova digitalna regulativa idealan alat ne za zaštitu istine, nego za discipliniranje onih koji se usude govoriti protiv službenih politika. To nije pogreška sustava. To jest sustav.
Izvor:Andrija Klarić
