Karolina Vidović Krišto u svojoj Facebook objavi povodom obljetnica Vukovara i Škabrnje daje svoj britak, jasan komentar koji pogađa opet ravno “u sridu”, te pokazuje na njihovom primjeru što bi morao biti smjer u kojem bi Domovina morala krenuti, konačno i naprijed:
Kada je više od 100 nobelovaca iz cijeloga svijeta u studenome 1991. pozvalo međunarodnu zajednicu na zaustavljanje zločinačkog ludila srbijanske soldateske, Vukovarci taj hrabri poziv tih časnih znanstvenika nisu mogli čuti. Naime, oni su bili u potpunom okruženju bez osnovnih ljudskih uvjeta za život, izloženi sustavnom teroru podivljale srbijanske armade.
Tih tjedana i dana, cijela Europa je s nevjericom gledala da se na kraju 20. stoljeća u srcu Europe događa nešto za što se svjetska zajednica klela da nakon Drugog svjetskog rata ne će biti moguće. Jedan bivši njemački kancelar Willy Brandt, ili Dalaj lama imali su potrebu dići glas protiv zločina i protiv nepravde. Nažalost, taj apel je sigurno pomogao Hrvatskoj u borbi za slobodom, ali Vukovaru nije pomogao. Jer, samo nekoliko dana nakon tog apela dogodio se strašni zločini na Ovčari te u cijelome Vukovaru.
34-ero djece ubijeno je u Vukovaru. Najmlađe je imalo 6 mjeseci.
Istoga dana, 18. studenoga 1991. pala je i Škabrnja. U mjestu od 1900 stanovnika ubijene su 84 osobe.
Znači, ubijeno je gotovo 5% stanovništva. Za usporedbu o kakvom groznom zločinu je riječ – to je kao da je u Zagrebu ubijeno 40.000 ljudi, i to samo u nekoliko dana.
Nakon trideset godina Hrvatska je obnovila svoje kuće i zgrade, a usudit ću se i reći da su Hrvati istinski, kršćanski i oprostili. No nismo, i ne smijemo zaboraviti. Jer, oni koji su rušili Vukovar i Škabrnju nisu kažnjeni. Mi smo obnavljali ono što su nam Srbi rušili, i još smo i njihovo morali obnoviti što je stradalo tijekom rata. No, ono najvažnije, ljudske živote nikada nećemo moći vratiti.
Maloga Igora, njegovoj majci Ireni Kačić, koja živi u Rijeci, nitko ne će moći vratiti. Što je šesnaestogodišnji Anđeo skrivio da ga zločinci ubiju? Tko su i kakovi ti ljudi koji su imali srca ubiti dijete?
Žrtve Vukovara i Škabrnje i svih drugih mjesta u Hrvatskoj nas, naravno, obvezuju. One nas obvezuju da stvorimo pravednu i uljuđenu Hrvatsku, u kojoj institucije funkcioniraju i u kojoj se zločin kažnjava. To je civilizacijsko i moralno dostignuće današnjice.
Zato moramo postaviti pitanje – kako je moguće da za Škabrnju, za Vukovar i Ovčaru nitko nije odgovarao?
Kod Ovčare treba dodati da je skandalozni Mladen Bajić, pod pokroviteljstvom svoga zaštitnika, udbaša Vladimira Šeksa predao slučaj Ovčare srbijanskome pravosuđu. Nevjerojatni skandal! Može li itko zamisliti da saveznici 1946. suđenje nacističkim vođama predaju tadašnjem kompromitiranom njemačkome pravosuđu. Naravno da je to nezamislivo.
Zato dugujemo Vukovaru i Škabrnji raščišćavanje tog zla koje se zove DORH, jer, kako narod kaže, i ćorava kokoš uhvati nekada zrno, a DORH ništa što čini, ne radi u interesu pravde i Države Hrvatske.
Ni nakon trideset godina nemamo nijednog optuženog čuvara srbijanskih koncentracijskih logora.
Ovdje je jasno da nije riječ o nesposobnosti, već o zloj namjeri.
U trenutku kada su nobelovci, koji su tisućama kilometara bili udaljeni od Vukovara, imali potrebu angažirati se, kako bi se spriječio srpski zločin, postavlja se pitanje – što su tada radile osobe koje danas dominiraju hrvatskim društvenim životom?
Znamo, na primjer, da je Milorad Pupovac navijao za srpsku soldatesku i Miloševićev režim, te Hrvatsku iz Zagreba blatio po svijetu, tvrdeći da je Hrvatska pokrstila tisuće srpske djece. To je teško kazneno djelo koje se moralo procesuirati, ali u vremenu kad se trebalo procesuirati, u prvoj polovici 92. godine, Državni odvjetnik bio je Vladimir Šeks. To znači, Šeks je spasio Pupovca od kaznenog progona, nepoznato je pak iz kojih motiva. Moguće je da obojica imaju zajedničke šefove, ali sigurno je da je Pupovac počinio kazneno djelo i da za to nije odgovarao. Iz razloga što pravna država nije djelovala tada, danas je virus srpskog nacionalizma mutirao, pa smo suočeni s negiranjem počinjenih zločina, sa sustavnim klevetanjem hrvatske države i hrvatskog naroda, ali i permanentnom nanošenju štete hrvatskom gospodarstvu, kojeg Pupovac putem Vlade RH stalno čini. Jer, kada želite uništiti jednu državu, onda ćete uništavati redovne institucije i poticati korupciju. A upravo to Vlada RH radi.
Trideset godina nakon rijetko zabilježene žrtve kao što su je Hrvati platili, mi smo u društvenom, javnom životu u stanju polu-okupacije. Mediji su nam u potpunosti okupirani, a financiraju ga porezni obveznici putem korumpirane vlasti. Tim medijima je sporno ako se trideset biskupa preveze od Hvara do Splita vojnim brodom, jer nije bilo trajekta, a tisuće djece je trebalo dobiti Svetu potvrdu. No, nije im sporno kada Hrvatska ratna mornarica već godinama prevozi privatnu publiku privatnog kazališta Rade Šerbedžije na Brijune.
Da podsjetimo, taj Šerbedžija koristio je sve blagodati i privilegije u komunističkoj Hrvatskoj, a kad je Hrvatska napadnuta on je otišao u Beograd, da bi 1990.-ih u okupiranom Vukovaru snimao film. Zamislite što bi bilo s Francuzom koji bi snimao film u Parizu za vrijeme Njemačke okupacije? Što bi s njim napravila osloboditeljska vlast Francuske?
Zalažem se za praštanje. Zalažem se za istinu. Kakogod ona ponekad gruba i teška bila. Ali na temeljima laži, manipulacija i prevara ne možemo graditi dugoročno dobre odnose u društvu, niti možemo izgrađivati pravednu i stabilnu Hrvatsku.
Žrtve Vukovara i Škabrnje temelj su hrvatske budućnosti. Jer, te žrtve podnesene su iz ljubavi. Iz ljubavi prema svojoj obitelji, iz ljubavi prema svojoj Domovini i upravo zato imaju tu moralnu ljepotu i snagu. Žrtva Vukovara i Škabrnje Hrvatsku ujedinjuje i spaja, tako je bilo 1991., tako je danas, i tako će bit zauvijek!
Uvijek i sve za Hrvatsku, a jedinu i vječnu Hrvatsku nizašto!
