Kako ćeš tražiti kažnjavanje ratnih zločinaca u Ukrajini a klanjati se eklatantnim zločincima protiv svoga naroda, koje je zločinački režim proglasio narodnim herojima?
Što je smisao i konačna svrha uspješnog bavljenja nacionalnom politikom, ukazivati na uočljive slabosti društva i države i zadovoljavati se javnim govorom o tim slabostima optužujući konkurenciju i vlast, ili nastojati ostvariti poziciju u kojoj će se te slabosti moći otkloniti?
U Hrvatskoj su već odavno političari preuzeli posao novinara, a ta tendencija je sve uočljivija.Dok na ljevici novinari, mediji i komentatori pripremaju teren političarima i aktivistima za operacionalizaciju kampanja i političkih ciljeva čineći tako smislen organski savez za ostvarivanje institucionalne moći, na desnici se političari i aktivisti natječu s novinarima u prokazivanju očitoga, a iza toga ne slijedi ništa.
Zato tu ne može biti nikakvog saveza izvan neke sitne i pojedinačne koristi od danas do sutra, pa to onda proporcionalno cilju, sve više sužava broj i relevantnost sudionika, a istodobno pojačava netrepeljivost, isključivost i sukobe, naročito prema ljudima koji ukazuju na tu pogubnu narav.
Kako se god vrsni novinari, naročito komentatori razlikuju od galamdžija i banalnih zapisničara, parazita i jeftinih apologeta, razlikovanjem bitnoga od manje bitnoga, uviđanjem uzroka i posljedica događaja, tako se i autentični političari razlikuju od banalnih politikanata uhljebničkog profila po tome što nastoje prepoznati uzroke, iznaći rješenja i načine stvaranja relevantnog saveza za postizanje promjene neželjenih i destruktivnih, u željene i razvojne politike sa svrhom i ciljem.
To je naročito izraženo u djelovanju tzv. desnih političara, jer se upravo s desnice godinama, desetljećima, upire prstom u postojanje, održavanje, afirmaciju i uzdizanje potpuno neprihvatljivih društvenih simbola i sadržaja, a procesi se usprkos tom ukazivanju i javnom isticanju sve snažnije i efikasnije odvijaju nasuprot tim javnim upozorenjima, zahtjevima i porukama. Zašto?
Obilježavanje Dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima, a zatim na stradanje srpskih civila u Gruborima ponovo ukazuje na tu kontradikciju.S desnice se napada Plenkovića zbog polaganja vijenca u Aleji narodnih heroja na Mirogoju, ističe se neproporcionalna razina državnih delegacija na Golom otoku, Macelju i Mirogoju, vrišti se o ulucama i trgovima nazvanim po Titu i drugim visokim simbolima komunističkog jugoslavenskog režima, ukazuje se na visok državni i medijski tretman srpske komemoracije u Gruborima i vuku paralele s brojnim događajima iz prošlosti hrvatskog naroda, koje se ili usputno obilježi, ili nikako, prekriveno totalnom medijskom šutnjom, pogotovo državne HRT.
Slušajući te reakcije nemoguće je ne reći – imaju pravo.No, također je činjenica da je “imati pravo” trideset godina, uz to nerijetko biti na nizu najviših državnih, stranačkih, političkih pozicija u vlasti ili opoziciji, novinarstvu i udruženjima, pri realnim okolnostima da imamo demokratski poredak i slobodu djelovanja, alarm za pitanje – kad će prestati biti dovoljno “imati pravo” i iz toga nastati – državno pravo i društveni standard?
Što u tome ne štima? Je li politika zakonska i formalna materijalizacija riječi i ideja, stvaranje državne i društvene infrastrukture ili galama kojoj je cilj skretanje pozornosti na sebe, javno isticanje onoga što jedan dio ljudi misli i stvaranje identifikacijske grupe nemoćnih istomišljenika, s ciljem – ostvarivanja neke socijalne koristi za sebe na tome?
Ovo prvo je ozbiljna politika, drugo je opasno politikanstvo koje izravno pogoduje generiranju slabosti i antihrvatskim silnicama.Zauzimaju li prostor toga “prava” pogrešni ljudi, je li njihovo “vodstvo” put u gubitništvo ili ne valja narod, koji je bio dobar, odlučan i pobjednik nedavno u puno težim omolnostima?
Kako je moguće da ljudi koji su godinama bili na visokim državnim pozicijama i odlučivali o vrlo važnim pitanjima, bili sudionici procesa, koji, ne samo da nisu uklonili Tita iz hrvatske društvenosti, nego su bili sudionici političkih procesa koji su ga institucionalno i politički učvršćivali gradeći takav paratitovski državni poredak, danas mrtvi hladni s visokih samoproglašenih moralnih oltara, upiru prstom u Titoizam optužujući svoje nasljednike točno za ono što su i sami radili, ili propustili uraditi, očekujući i dobivajući za to što licemjerno pokušavaju, potporu jednoga dijela naroda?
Ima li u Hrvatskoj dovoljno društvene kritičke svijesti da se tim i sličnim gubitnicima licemjerima konačno kaže – nemojte nam vi više braniti Hrvatsku!? Jer, Tito je tu zbog vaše nesposobnosti, zbog koje je izrazita manjina, značajno sposobnija od vas, iako sve samo ne umno nadmoćna hrvatskom umu, čvrsto preuzela državu i još više društvo.
Zbilja je opasno trideset godina nakon državnog referenduma o Titu, a referendum o samostalnosti Republike Hrvatske je esencijalno iskazao potpunu negaciju paradigme Tito, zatim nakon krvave i slavne obrane zemlje od Titove vojske, kojoj Titovo esencijalno obilježje nimalo ne može isključiti ili umanjiti današnja relativistička kvalifikacija “Miloševićeve velikosrpske agresije”, jer upravo ta vojna agresija Srbije potvrđuje Titovu političku paradigmu, pa nakon formalne integracije države u asocijacije država zapadne antikomunističke alijanse u EU i NATO, danas imati hrvatski društveni i državni identitet obilježen Titom i totalitarnim titoizmom koji se eufemistički naziva antifašizam.
Ta činjenica je, uz to što je sama po sebi ruganje vrijednostima hrvatskog naroda, povijesnim činjenicama, europskoj zapadnoj antitotalitarnoj i snažno antikomunističkoj civilizaciji, izravna negacija referenduma o samostalnosti Republike Hrvatske, stvarnog političkog stupa i temelja današnje državnosti uz prve slobodne višestranačke izbore, oslobodilačkog domovinskog rata ali i pravno-političke stečevine i sistemskih uporišta na kojima počivaju zapadne asocijacije kojima smo se priključili.
U konačnici, ta činjenica izvrće ruglu i snažno senzibiliziranje nacije, te državno zagovaranje borbe za slobodu ukrajinskog naroda danas kojim se tako razlučno maše na dnevnoj frekvenciji.Kako ćeš biti istinski za slobodu Ukrajine ako trpiš i zagovaraš titoistički antifašizam u svojoj zemlji, kako ćeš zagovarati načelo kažnjavanja ruskog agresora u Ukrajini, ako se odričeš toga načela prema srpskom ili muslimanskom agresoru na svoj narod, kako ćeš tražiti kažnjavanje ratnih zločinaca u Ukrajini a klanjati se eklatantnim zločincima protiv svoga naroda, koje je zločinački režim čak zbog tih zločina proglasio narodnim herojima?
Jednostavno, Tito i antifašizam u Hrvatskoj, groblje “Narodnih heroja” na Mirogoju su negacije hrvatske državnosti.Hrvatske slobode.Zašto onda postoje?Zato što mogu.Eto zašto.Zašto mogu?
Zato što Hrvatska nema još uvijek kritičnu masu znanja, samopoštovanja, samosvijesti i odlučnosti organizirati se i urediti svoju državu na prvom mjestu, a posljedično i društvo, te uz prvo i drugo, usmjeriti razvoj nacije u pravcu koji će biti autentična slika i prilika hrvatske nacionalne povijesti i hrvatskih vrednota.
Uz navedene reakcije povodom Dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima, svjedočimo već nekoliko mjeseci, odmah nakon objave sastanka rukovodstva Matice hrvatske s predsjednikom Vlade Plenkovićem i najave da kreće prijedlog i procedura ozakonjivanja hrvatskog jezika, o žestokoj i ružnoj, ali logičnoj i očekivanoj kampanji visoko pozicioniranih pisaca, komentatora u medijima, sveučilišnih nastavnika i kompletnih organizacija (Društvo pisaca) protiv inicijative i protiv samoga pojma hrvatskog jezika.
Rijetki su aktivni političari s desnice, koji su snažno istupili i ukazali na neprihvatljivost Tita i antifašizma danas u hrvatskom tkivu, a da su se bar formalno osvrnuli na značaj donošenja Zakona o hrvatskom jeziku.Zašto?Jer ne znaju.
Tita na ulici vide, esenciju jezika i nacionalne kulture u državnosti ne vide.Ne vide uzročno-posljedičnu vezu između površinskih događaja i činjenica.Nemaju pojma o biti politike i državnosti.Jer su prihvatili agendu da je politika vladanje i javna scena, a ne stvaranje i svrhovitost.
I konačno, jer su samo iz kavana narativ prenijeli na javnu i političku scenu, prihvatili ponuđenu prevaru i upiru prstom u ono što se vidi, prisvajajući na taj način posebnost u kojoj nema ništa posebno.Niti znaju uzroke, niti vide posljedice, niti razumiju esenciju državnosti, nameću se kao predvodnici u galami, prostituirajući politiku i ideale, niti vide, niti su sposobni ponuditi rješenje.
Zato se godinama antikomunizam, umjesto pragmatične političke paradigme sa snažnim vrijednosnim uporištem u afirmaciji slobodne Hrvatske i nacionalne povjesnosti, prostituira na banalnoj gubitničkoj ravni.Zato se desničarenje svodi na isključivi odnos prema srpstvu, islamizmu, komunizmu, Jugoslavenštini, Sorošizmu, vičući i upirući prstom u te pojave, a nikada na ultimativni pristup i kreaciju hrvatske slobode.
Za prvo ne treba nikakvo znanje, dovoljno je ne voljeti ili mrziti te pojave, za drugo je uz ljubav potrebno puno znanja.Koliko god izgledalo cinično ili kontradiktorno, nema sumnje da upravo desničarsko neznanje i stalno gubitničko lamentiranje o sveprisutnim komunističkim i antihrvatskim simbolima i pojavama, pri čemu se tim pojavama i nositeljima daje nadnaravna i nerealna moć kao opravdanje vlastite nemoći, pogotovo narav stalnog upiranja prstom u nevaljalce, silno pomažu upravo nositeljima hrvatske degradacije.
Nije bit politike vikati da nema smisla imati Titove trgove i ulice, bit politike je ostvariti moć i to promjeniti.Da bi se to moglo, za početak treba znati – kako, pa s kim!Zato je Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima sve više ekvivalent pročišćavanja vladajućeg antifašizma, kojim se u biti spašava i afirmira Titoizam.
Bit je, ako veličaš Tita, ako se klanjaš “Narodnim herojima”, ako imaš ustavni poredak koji nacionalnim manjinama, pa i srpskoj, daje konfederalni status, ali i ako u Zagreb ulaziš avenijom Savezne Republike Njemačke, zatim Vjećeslava Holjevca, ako su ti centralni trgovi Britanski, Francuski, Kenedyev, ako imaš Rockfelerovu ulicu, usprkos tome što ti je povijest krcata velikanima europskog civilizacijskog značaja, od kulture do kršćanstva, a ako ti je negdje u ćošku kip Alojziju Stepincu, Starčeviću, Radiću, onda – što će ti hrvatski jezik?Jel tako?
Hrvatski jezik je unutarnja genetska nit koja povijesno objedinjuje identitet hrvatskog naroda, njime se izražava vlastita povijesnost i samopoštovanje, njime se određuje društveni ambijent u kojem će se s aerodroma u Zagreb ulaziti avenijom recimo Ante Starčevića ili Franje Tuđmana, a na Dan sjećanja se iskazivati poštovanje hrvatskoj žrtvi i slavi, a ne negaciji.
Kad imaš negaciju i ako ustrajavaš na njoj, financiraš i pod lažnim demokratskim načelima podupireš negaciju i negatore, onda je posve prirodno da imaš Tita, a ne Starčevića ili Stepinca, prirodno je da imaš Aleju narodnih heroja na Mirogoju i razoreno groblje hrvatskih vojnika, prirodno je da imaš komemoraciju u Gruborima kao državni akt najvišeg značaja s dvoje potpredsjednika Vlade, a u Macelju državnog tajnika uz skupine aktivista, a svemu tome je ekvivalent da pisci ismijavaju hrvatski jezik i konačno, da je trebalo proći 32 godine od referenduma o samostalnosti do inicijative donošenja Zakona.
Koliko god bila ružna poruka naciji gledati predsjednika Vlade s najjačim ministarskim sastavom pred Alejom narodnih heroja, ružnije od te slike Plenkovića s podpredsjednicima Vlade je činjenica da trideset i dvije godine nakon referenduma o samostalnosti i dvadeset osam godina nakon vojnog slamanja agresora, postoji Aleja narodnih heroja.
To je katastrofalna činjenica a ne postroj ministara, jer oni su samo posljedica postojanja te činjenice.Ili, slika iz Grubora.
Zašto SNV i SDSS ne bi koristili državno-političku pogodnost?Bili bi budale da se odriču svoje ustavne pozicije.Nije bit hrvatskog državotvornog političkog djelovanja iz godine u godinu što glasnije vikati i urlati, izmišljajući kao Sačić efektne izraze kao “abolir bagra”, bit je, prvo razumjeti uzroke toga što nas ljuti i što svaka budala vidi kao pojavu, drugo, pronaći način otkloniti efikasno i trajno te uzroke.
Nije vrhunac državotvornog razmišljanja vikati da je neprihvatljivo imati u desetine gradova Titove ulice i trgove, to svatko i vidi, i zna.Vrhunac je znati kako to, uz cijeli spektar detalja, pojava i kontradikcija koji Tita čine živim stvorenjem u današnjoj državnoj paradigmi, trajno ukloniti.
Neće Hrvatskoj pomoći, niti za mrvicu oslabiti Titoizam usmjeravanje bjesa na Plenkovića jer se postrojio pred “narodnim herojima”, niti će svijesti o nužnosti Zakona o jeziku pomoći više ili manje ružne, pametne ili primitivne kritike Pavičića, Jergovića i niza pisaca, komentatora ili sveučilišnih nastavnika koji osporavaju sami hrvatski jezik kao identitetsku esenciju, jer i Plenković i ostali rade ono što u realnim okolnostima drže isplativim.Za svoje ciljeve.
Posve je nebitno u tim procesima i događajima tko je među tim ljudima više ili manje uvjereni Titoist, Jugoslaven, komunjara, neoudbaš, Soroševac i što sve ne, jer njihovo djelovanje nije ni iz bliza predodređeno tim uvjerenjem.Svi, ili u izrazito visokoj pravilnosti, svi oni rafe i djeluju prvenstveno onako kako im se isplati i što im pogoduje.
Smisao i način političke borbe protiv “izama” mora počivati, prvo na znalačkoj kreaciji hrvatskih ciljeva i modela ostvarivanja, za što su potrebni, recimo Davor Velnić sa svojim vrhunskim tekstom o hrvatskom jeziku i takvi ljudi u Hrvatskom društvu i politici, drugo, na postizanju kritične društvene moći za stimuliranje takvih ciljeva, modela i nositelja, i treće, na ostvarivanju presudne državne moći koja će odlazak “narodnim herojima”, zalaganje protiv hrvatskon jezika, udare na hrvatsku povijesnost i kršćanski profil učiniti neisplativim.
Dobre i efikasne države su pitanje opstanka malobrojnih naroda, uveliko bitnije nego mnogobrojnih nacija.Efikasne države rijetko zabranjuju, one čine neisplativim djelovanje protiv nacije.Zabranjuju se univerzalna zla, a Tito je upravo to. Tito na ulicama i trgovima kao identifikavijski simbol gradova i ljudi koji to ime onda noze na osobnim adresama nije pitanje mehaničke demokracije, odnosa puke većine u nekom mjestu ili kvartu, nije to lokalno pitanje “za” i “protiv”, to je stožerno nacionalno političko pitanje identiteta države.
Zato se to državnim zakonom mora zabraniti, a ako će Vili Matula ili Habulin, Mesić i družina poželjeti vikati na ulicama ode Titu, neka viču koliko hoće, neka se organiziraju kako žele i neka se financiraju prodajući osobnu imovinu.
Kada država prestane šopati novcima Društvo pisaca, redatelja, raznih anacionalnih do krajnje neprijateljskih organizacija i pojedinaca, kada se državna televizija i radio budu snažno usmjerili u ostvarivanje nacionalne samosvijesti i afirmacije hrvatskih vrednota i istina, postat će beznačajni i redikulozni razni prosoroševski, neojugoslavenski, neokomunistički centri, organizacije, tumači istine, kad se na sveučilištima postave kriteriji koji eliminiraju subverzivnost s državnih jasala, imat ćemo prag autentične Hrvatske.
Da bi se to moglo ostvariti, primarno je, zahvaliti gubitnicima koji godinama “imaju pravo” vežući uz svoju gubitničku sudbinu s kratkoročnim i sitnim koristima hrvatski narod i odbijajući ljude koji i znaju, i mogu, i hoće vratiti Hrvatsku kući.
Zvuči jednostavno, no, još je jednostavnije.
