Miro Hrstić zvani Ledeni, glumac i ”humanist” Svetlane Broz, u filmu ”Neđo iz Ljubuškog” koji je Dežulović strastveno branio, i kojeg je promovirao u svojim kolumnama, pobjegao je od suda BIH zbog optužbe silovanja Srpkinja u Dretelju, lomljenja prstiju u Dretelju, guranja igli pod nokte u Dretelju, i danas taj isti čika, hrvatuje po nekim plažama u Hrvatskoj.
Hrstić je čovjek iz fine partizanske kuće, koji se 90-ih proglasio ustaškim HOS-ovim bojnikom. Ta kuća je bila toliko fina da su mu u komunizmu prastričevi tokmacima, neprijateljima režima ramena lomili. Marvi ustaškoj. Da bi on na kraju, otišao na sigurno. U postrojbu kradljivaca radijatora. KOS-ov HOS.
Miroslav Hrstić je bio dijelom HOS-a u BIH koji je u to vrijeme priznavao vrhovnu komandu Alije Izetbegovića te se borio za „cjelovitu Bosnu ali bez Srba u njoj“.
Žižek često govori, kako se žrtve logora u svoj svojoj muci, najčešće okreću humoru. U pravu je. I Hrstićeve žrtve u Dretelju, okretale su se humoru.
Svetlana Broz i Dežulović nisu nas suočavali sa zločinom Mire Hrstića iz Dretelja. Miru su nam predstavljali kao dobrog susjeda i humanitarca. Dapače. I tko god se pobunio prozvan je fašistom i kretenom koji ne shvaća što je to humanizam. Dežulović nam je to detaljno pojašnjavao. Tako je to u BIH. U kojoj ne vlada sloboda medija. Nego režim medijskih holograma. I režim Dežulovićevih kolumni. Koje iskaču iz paštete.
Dežulović nije nikakava novinarska veličina. On je turbofolk pisac. Pisac od 500KM. Slovoslagač chick lita. Plesačica na štangi. Koja ima svoje groupies.
A groupies ne traže istinu. Oni cijene samo stil. Forma da bude zadovoljena. Sadržaj je manje bitan.
Groupisima je dovoljno kad Boris napiše “sereš, ili jedeš govna”.
Teško ćete Dežulovića izazvati na javno sučeljavanje. Nedodirljivi mora ostati velik.
Ako se radi o zločinima NOB-a ne radi se. Piše se s prijezirom o žrtvi. Ne o zločincu. Žrtvi se oduzima ljudskost da bi lice ubojice ostalo bijelo. Ako se piše o zločinima HV-a ili HVO-a koristi se maksimalan stil denuncijacije. Što je ok. No taj stil izostaje za zločine ABIH.
Za potrebe objektivnosti tu i tamo će spomenuti pokoji zločin ABIH, no nikad tako sustavno, i nikad s tolikim žarom kao što piše o drugima.
Za potrebe najvećeg nacionalizma u BIH Boris Dežulović je odrađivao nečasan posao sve ove godine.
Bio je to posao šminkanja zločina jednog nacionalizma napadima na drugi i treći. Najvećeg nacionalizma u BIH. Onog koji proizvodi laži i medijski ubija ljude. Dežulović je bio snajperist tog nacionalizma.
Da bi ga na kraju isti taj nacionalizam i upucao.
No moguće je da razlog uopće nije u tome.
Sada kada u BIH dolazi na red suočavanje Bošnjaka sa zločinima ABIH, nakon što su presuđene dvije vojske, sada kada iz ormara ispadaju srpske glave obredno odjsečene na Ozrenu, i lica djece koje je bošnjačka Armija BIH granatama gađala na dječijem igralištu u Vitezu, moguće je da je Dežulović shvatio da je nastupio vakat, za ić ća.
Šutnja njegovih dojučerašnjih prijatelja u BIH o njegovom “progonu”, to najbolje govori.
Izvor:Poskok.info
