Najprljavija igra do sada: Evo kako se pokušava ukrasti sjećanje na Vukovar!
Dok se Hrvatska priprema obilježiti jedan od najtragičnijih datuma svoje povijesti, ponovno gledamo iste obrasce, iste „inicijative“, iste provokacije. Ništa nije slučajno. Sve je precizno tempirano, orkestrirano i usmjereno prema samo jednom cilju — relativizirati žrtvu, razvodniti emociju, unijeti sumnju, skrenuti pozornost.
I tako, iz godine u godinu, u danima kada bi cijela država trebala biti sabrana, dostojanstvena i okrenuta poštovanju prema braniteljima i civilnim žrtvama, pred oči se guraju „obaška tumačenja“, „kulturološki sadržaji“, alternativni programi, aktivističke akcije i kvazi-pomirbene geste koje sjećanje ne poštuju nego ga bezočno iskorištavaju.
Relativizacija kao metoda
Najprije ide staro i dobro prožvakano — priča o „dvije strane“.
Pa onda o „zajedničkim žrtvama“.
Pa onda o „potrebi da Vukovar gledamo iz više perspektiva“.
Kao da je itko normalan zaboravio tko je napadao, a tko branio svoj dom.
Kao da postoji ikakva moralna simetrija između agresora i branitelja.
Kao da postoji logičan svijet u kojem se napad na bolnicu, masovne grobnice, logori i kolone civila mogu izjednačavati s ljudima koji su branili vlastite ulice i pragove.
Kultura po mjeri provokacije
U isto vrijeme — baš sada, baš u tjednu pada Vukovara — iznenada se pojavljuju „kulturne manifestacije“, izložbe, performansi i programi iz radionica onih istih koji godinama pljuju po hrvatskom identitetu.
Nije to kultura, nego – politički alat.
Ambalaža.
Dekor kojim se prekriva jasna namjera: oslabiti simboliku, razvodniti emociju, unijeti nemir.
Jer simboli i sjećanje imaju moć — a oni koji ih žele razoriti jako dobro znaju kad je najosjetljivije vrijeme za udarac.
Vijenci u Dunav — dan prije pada
I kao šećer na kraju, ritual provokacije:
bacanje vijenca u Dunav dan prije sjećanja na pad Vukovara.
Nitko razuman ne može povjerovati da je to „geste pomirenja“.
Kad bi to i bila namjera — što očito nije — to se radi s hrvatskom državom, zajedno, u dogovoru, u trenutku kada se poštuju žrtve.
Ne dan ranije, u tišini, krišom, kao diverzija u medijski prostor.
To je cilj:
napraviti incident, privući kamere, isprovocirati reakciju — i onda se predstaviti kao žrtve.
To je stari, potrošeni, ali još uvijek profitabilan model etno-biznisa.
Etno-biznismeni i industrija uvrijeđenosti
Tu grupu čini uvijek isti krug „aktivista“, „kulturnjaka“, „intelektualaca“ i „udruga“ koje žive od permanentnog konflikta.
Njima nije cilj dijalog.
Njima nije cilj pomirenje.
Njima nije cilj niti žrtva — njih hrvatska žrtva smeta.
Njima je cilj novac, vidljivost, status i politička moć.
Što je više tenzija — to je više projekata, fondova, potpore, „programske aktivnosti“, „platformi“ i „procjena rizika ekstremizma“.
Zato provociraju.
Zato testiraju granice.
Zato im treba vaš bijes.
Bijes ih hrani.
Njihov najveći strah nije vaš prosvjed. Nije vaše negodovanje. Nije vaš komentar.
Njih najviše boli — irelevantnost.
Kad shvate da njihovi performansi, izjave, provokacije i diverzije ne mogu zasjeniti kolonu sjećanja, žrtvu, ponos i tugu — tada gube smisao vlastitog postojanja.
Kad shvate da ih više nitko ne doživljava kao relevantne — tada prestaju biti politički alat.
Zato danas, u ovim danima, postoji samo jedan pravi odgovor:
Budite dostojanstveni. Budite sabrani. Budite iznad njih.
Jer Vukovar ne pripada njima. Vukovar pripada Hrvatskoj.
I svakome tko zna tko je bio žrtva, tko je bio agresor i tko je položio život za ovu zemlju.
A oni koji pokušavaju od tog datuma napraviti kazalište — neka ostanu sami u svojoj praznoj dvorani.
