Iako je Jugoslavija formalno umrla raspadom 1991., taj nesretni Frankensteinovski projekt nikada nije dostojno pokopan. Njezin truli leš još uvijek leži pred našim očima – vidljiv, napadan, smrdljiv. Iako mrtva, ona i dalje truje nove generacije i sputava narode koji su se mukom iz nje izvukli.
Ono što je trebalo biti tek prolazni politički eksperiment, pretvorilo se u višedesetljetni zatvor naroda i pojedinaca. Danas, tri desetljeća kasnije, umjesto da o toj tvorevini govorimo u povijesnom perfektu, još uvijek gledamo njezine simbole, slušamo nostalgičare, a mediji nam nameću kulturu i mitologiju koja je davno trebala nestati.
Na žalost, upravo mediji imaju najveću odgovornost u održavanju te iluzije. Televizije, portali i novine redovito serviraju mladima bajke o „zlatnim vremenima“ Jugoslavije, mitologiziraju Tita kao „najvećeg sina naroda i narodnosti“, a estradne i kulturne ikone iz tog doba predstavljaju kao moralne autoritete. Mladi, koji nisu živjeli u tom vremenu, nerijetko upijaju te priče bez da imaju realnu sliku: o redovima za kavu i benzin, o rekordnoj inflaciji, o jednopartijskoj diktaturi, o političkim zatvorenicima, o gušenju vjere i nacionalnog identiteta.
Ali svaki put kad neka od ikona bivše države – politička, estradna ili sportska – odlazi s ovoga svijeta, nestaje i dio te toksične aure. Smrad postaje slabiji, a lešina manje vidljiva. Vrijeme neumitno radi svoje: Tito je već odavno mrtav, a s njim i čitava plejada „velikih“ imena kojima se hranila jugoslavenska mitologija.
Dolaze nove generacije koje za Tita, Đoleta, Boru, Budu ili Džonija nemaju nikakav emocionalni kapital. Njima Jugoslavija ne znači ništa – i to je dobro. Jer samo kad mrtvac konačno zaraste u korov, draču i travu, društvo može slobodno disati.
Za to vrijeme, ostaje na nama da ne nasjedamo na mitove i reciklažu prošlosti. Jugoslavija je mrtva – ali će biti potpuno pokopana tek onda kada prestanemo slušati njezin eho.
Izvor:George Bailey
