Na današnji dan poginuo je Žarko Manjkas – Crvenkapa, čovjek čiji je kostur s jasno vidljivim amblemom HOS-a na ramenu pronađen u veljači 2020. godine. Taj trenutak bio je povijesni i moralni dokaz tko je u ovoj zemlji junak, a tko izdajnik. Crvenkapa je poginuo za Hrvatsku, za slobodu, za Vukovar. I upravo zato je pronalazak njegovih posmrtnih ostataka nekoliko dana nakon što je Zoran Milanović pljuvao po HOS-u – bio čin koji je razotkrio svu prljavu ironiju hrvatske politike.
Trideset i četiri godine kasnije, u istom tom Vukovaru, srpski kulturni centar najavljuje izložbu pod simbolom koji su na reveru nosili ratni zločinci Ratko Mladić i Veselin Šljivančanin.
Ministarstvo kulture, Vlada Republike Hrvatske, Pupovac – svi uredno financirani iz proračuna koji su punili hrvatski građani.
U međuvremenu, s druge strane granice u Bugojnu , punoljetne islamiste na “airsoft susretima” podučavaju ratnoj taktici i rukovanju oružjem, dok lijevi tabloidi u Hrvatskoj i desni u Srbiji sinkronizirano proizvode stare laži iz 1991. – o “ustašama”, “maskiranoj bagri” i “ugroženoj manjini”.
I dok se heroji ekshumiraju, a zločinci izlažu, na domaćoj sceni Severina – samozvana moralna vertikala “progresivne Hrvatske” – poručuje:
“Obranit ćemo se od maskirane bagre.”
Ali tko su zapravo ti “maskirani”? Jesu li to hrvatski branitelji koji nose obilježja postrojbi koje su branile ovu zemlju? Jesu li to mladi koji odbijaju klečati pred političkom korektnošću i jugonostalgičnim reliktima? Ili su to oni koji, s bubnjevima i duginim zastavama, maskirani u “aktiviste”, već godinama verbalno i fizički maltretiraju molitelje, vjernike i domoljube?
Fotografija s Trga bana Jelačića pokazuje sve: red bubnjeva, red mržnje, red konfuzije.
Ljudi koji su tijekom pandemije tražili da se zabrane okupljanja sada “brane slobodu”. Oni koji su do jučer denuncirali susjede zbog nenošenja maski sada sebe nazivaju “braniteljima od maskirane bagre”. I svi se redom pozivaju na ljubav, toleranciju i mir – dok bi najradije cenzurirali, ušutkali i kazneno gonili svakoga tko misli drugačije.
To nije sloboda. To je perverzija slobode.
To nije progres. To je povratak u 1945., samo s modernim hashtagovima i PR agencijama.
A kad se sve ogoli – kad se odmakne buka bubnjeva i lažna svjetla “kulturnih manifestacija” – ostaje jedna tiha, ali moćna istina: da je Hrvatsku stvarala “maskirana bagra” između ostalog i s oznakom HOS-a na ramenu.
I da se danas, protiv nove propagande, protiv novog Memoranduma i novih cenzora, opet rađa isti onaj duh.
Zato, kad vidite te koji viču o “toleranciji”, a gaze po svetinjama, sjetite se Crvenkape. Sjetite se Vukovara.
Sjetite se svih onih koji nisu bubnjali, nego ginuli.
Jer dok oni viču, mi još uvijek šutimo – ali naša šutnja odzvanja glasnije od njihovih bubnjeva.
Izvor: Ivan Pokupec/crodex.net
