Domovina

Je li BiH nakon svega u opasnosti?

Kampanja građena na razvoju mržnje prema najmalobrojnijem narodu u BiH je konačno urodila plodom. Trenutačno je potpuno očekivano i poželjno mrziti Hrvate, posebno bosanskohercegovačke. To je znak „pravoga puta“.

Tri crtice iz teksta Duška Radovića zorno oslikavaju sve ono čega bi sudionici ovoga „bosanskog ugovorenog braka“ morali biti uvijek svjesni:

BRAK se uređuje zakonom samo onda kad ne može drukčije.

Zbog toga ne dozvolite da vam zakon uređuje brak.

Uredite ga sami, lepše i humanije nego što bilo koji zakon to može da predvidi.

ZAKON kaže da su supružnici u bračnoj zajednici ravnopravni.

BRAK ne može biti cilj, on je samo mogućnost da se vaši zajednički interesi lakše ostvare.

„Bosanski trostruki brak“ između Bošnjaka, Srba i Hrvata je ipak krenuo u jednom potpuno drugom smjeru. U odredbe zakona kojim je uređen u Daytonu i Parizu pokušavaju se ugurati i neke nove. Postale su jako bitne odredbe o snazi ili broju kilograma supružnika. U argumentima dokazivanja „tko je u pravu?“, sve češće se spominje i to kako jedan od supružnika kontrolira proizvodnju naoružanja. Sila je postala jedini argument, dok se jednakosti supružnika, najteži među njima otvoreno ismijava.

Bilo bi lijepo kada bi netko JASNO odgovorio na jednostavno pitanje: 

„Ima li ovome braku spasa?“

Zakon sile je nažalost jedino što se u ovim krajevima priznaje ii respektira. Jedan od ključnih tumača odredaba zakona o bosanskom braku, tuzlanski profesor ustavnog prava Zlatan Begić, najviše iskustva ima upravo u provedbi zakona sile. Taj „ex-noćni portir sa svog matičnog faksa“, kako ga je titulirao u svom tekstu jedan poznati tuzlanski novinar, cijelu svoju (i ne samo svoju) svijetlu karijeru je stvorio u nasilnim postupcima.

Do protesta u BiH uz palež zgrada i institucija 2014. je bio potpuno nepoznat široj javnosti. Priklanjajući se vođama protesta uspio je organizirati svojevrsni politbiro koji je postao poznat kao „plenum“. Time je u politiku „uša’ sazada“, tvrdeći  

“Nipošto ne želimo ulaziti u političke vode, nipošto stranka, politika nas ne zanima. Interesuje nas nadzor nad radom institucija. Plenum nije sredstvo podjele, to je javno dobro svih građana.”

U strahu za svoj opstanak (pa i živote), političari su vrlo brzo prihvatili „plenum“ kao neizbježan faktor u novom rasporedu snaga. Begić se ipak nije „dočepao“ neke važne funkcije, iako je stvorio sve uvjete za takav razvoj situacije.

Ovaj principijelni profesor koji „nikako ne želi ulaziti u političke vode“ je pola godine kasnije, sa nekolicinom istomišljenika osnovao Komunističku partiju. Osnivanje komunističke partije nakon svega što je takva ideologija napravila u proteklim desetljećima ili osnivati komunističku partiju u XXI. stoljeću može biti ozbiljan razlog za zabrinutost ili promatranje. U svakom slučaju, nasilnost koju „partije“ takve ideologije ispoljavaju prema drugima i drugačijima su odbačene u suvremenom svijetu. 

„Komunistička partija je iznijela osnovne temelje vlastitog programa. To su denacionalizacija (ne misleći pri tome na vraćanje svojine oduzete nacionalizacijom), deideologijzacija i dekriminalizacija društva“.

Prvi zadatak koji su „drugovi komunisti“ sebi zadali doticalo se suštine bosanskoga društva koje je sastavljeno upravo od različitih nacija. „ein Volk“ nije primjenjiva ideja u tome društvu.

Komunističke postavke su vrlo brzo približile ovoga političara sa članom predsjedništva BiH Željkom Komšićem. Podsjetimo kako njegov ured zid krasi slika Josipa Broza Tita.

Već tada, dvostruki uzurpator hrvatskog mjesta u predsjedništvu države BiH je u Begiću pronašao vjernog suradnika u pohodu na novi (uspješni) napad na hrvatsku poziciju u predsjedništvu u koji su pošli potpomognuti osvjedočenim bošnjačkim nacionalistima Reufom Bajrovićem i Emirom Suljagićem iz “Građanskog saveza” stvarajući DF-GS. 

Kampanju koja je ovu koaliciju dovela na „pobjednička mjesta“ je obilježila svakojaka prljavština. Ta prljavština je usmjerena skoro u potpunosti protiv Hrvata, kako u BiH, tako i u Hrvatskoj.

Kulminacija primitivizma i napada se dogodila u Tuzli. Podjećamo kako je tada predizborni skup obilježio transparent sa natpisom: „Glasom koji za Komšića damo, glogov kolac Čovi zabijamo. I zato ga k’o bosanska raja, i Kolindi zabijemo do jaja”. Na snimkama dok su se izvikivale te gnjusne parole bio je i tko drugi nego „prvi čovjek“ Demokratske fronte, Željko Komšić.

Snimka zaslona

Poniženje slabijih i „bildanje mišića“ u ovome bosanskohercegovačkom neravnopravnom braku je tada došlo do usijanja, međutim kako je svjetska javnost ostala neosjetljiva na probleme BH Hrvata, napadi, poniženja i sve druge vrste omalovažavanja su polako postali uobičajeni dio života ovoga dijela Balkana. 

Kampanja građena na razvoju mržnje prema najmalobrojnijem narodu u BiH je konačno urodila plodom. Trenutačno je potpuno očekivano i poželjno mrziti Hrvate, posebno bosanskohercegovačke. To je znak „pravoga puta“.

Nepoznato je kako je Bundestag mogao dati podršku ovakvim ideologijama koje su bliže ideologiji Honekerove DDR ili Rusije nego njemačkom društvu sadašnjice. Moguće je kako tajna leži u stalnom demoniziranju Hrvata i pretvaranju pripadnika toga naroda u monstrume. Kako drukčije shvatiti stavljanje Hrvata u kontekst krivaca za Srebrenički genocid, što nikako nije greška nekog „njemačkog zelenog omladinca“, nego je smišljena optužba koju bošnjački antihrvatski lobi plasira s vremena na vrijeme.

Slične laži se medijskim prostorom šire i u slučaju masakra na tuzlanskoj kapiji. Riječ je u tim i svim sličnim slučajevima o pokušaju raspirivanja što veće mržnje prema Hrvatima, kako bi svi daljnji postupci bili unaprijed opravdani.

Ideologija temeljena na mržnji u suradnji sa ekstremnim bošnjačkim liderima je djelovanjem zapadnih sila došla u poziciju da u potpunosti ovlada državom, već u listopadu ove godine. 

Maska dobrih Bošnjana koju često stavljaju u kontaktima sa zapadnim diplomatima je spala već na prvu pomisao kako bi Hrvatima mogla biti vraćena neka pripadajuća prava. Dakle, ne oduzeti Bošnjacima nešto što im garantira ustav, već Hrvatima vratiti oteto je bio okidač za prijetnje ratom.

Je li Bosna i Hercegovina nakon svega u opasnosti? Je li u opasnosti Dejtonsko-pariški sporazum? Je li u opasnosti OHR? 

Jedini mogući zaključak jeste da su u opasnosti i Bosna i Hercegovina i sporazum i OHR, ali najviše su u opasnosti Hrvati u Bosni i Hercegovini, s tim da jedino Hrvati nisu „radili na tome“ da se dovedu u opasnost. 

Ovdje dolazi uobičajeni bosanski zaključak nakon što u braku nastrada slabiji supružnik: „Sama je kriva.“

Europski zakoni štite samo jačega, ili ipak ne? Odgovor će uskoro biti poznat.

www.crodex.net

POŠALJITE NAM VAŠU VIJEST
Izvor
dnevnik.ba

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Back to top button