Malo selo Sotin ovih je dana došlo u fokus hrvatske javnosti zbog slučaja svećenika, navodnog pedofila (umro je nepresuđen), koji je godinama, prema kazivanjima svjedoka, zlostavljao djevojčice. Slušajući i gledajući sve to, s osjećajem gađenja, čovjeku dođe da osobno presudi svima koji su djelom ili propustom sudjelovali u hororu nad djecom, pogotovo što se radi o svećeniku. piše Ivica Šola za Slobodnu Dalmaciju.
Jer Sotin se još nije oporavio od zločina tijekom Domovinskog rata i srpske okupacije sela, a evo ti sada i pedofilije, koja je prostor dobila zahvaljujući revnim novinarima novina koje izdaje Pupovčevo Srpsko narodno vijeće.
No, što je zajedničko jednom i drugom zločinu, i onom velikosrpskom iz devedesete i ovom aktualnom pedofilskom? Ako je u pedofilskom slučaju problem zataškavanje, kako tvrde Novosti, onda je jamačno i u velikosrpskom. Zato i jedan i drugi zločin za Sotinjane nisu prošlost, već sadašnjost. Mučna…
’GDJE SU NAŠI NAJMILIJI?’
Tako, ako se vozite cestom kroz Sotin, vidjet ćete svaki dan natpise “Gdje su naši najmiliji?”. Naime, kada su pripadnici srpske Teritorijalne obrane i JNA ušli u selo, na zvjerski su način pobili 68 civila hrvatske nacionalnosti. Pobacali su ih u masovne grobnice ili pojedinačno zakopali, neka tijela su i razvlačili da bi ih pobacali u jamu u klaonici zajedno s crknutom stokom i posuli vapnom.
U tim zločinima nad hrvatskim civilnim stanovništvom Sotina, što posebno boli, sudjelovali su njihovi dojučerašnji susjedi Srbi, kod kojih, ne svih, a mnogi su pobjegli, vlada zakon šutnje, zataškavanje zločina do dana današnjeg. Zato Sotinjani (kao i Vukovarci) svaki dan i ističu natpise na javnim mjestima, mole lokalne Srbe, svjedoke vremena, da im kažu gdje su bačeni njihovi najmiliji, jer se za 18 osoba ubijenih tijekom srpske okupacije Sotina još traga.
Srpski zločin u Sotinu nad hrvatskim civilnim stanovništvom bio je sustavan i pomno planiran. U knjizi “Vapaj Sotina” autorice Blanke Ciprić brižno su prikupljena svjedočanstva obitelji ubijenih i nestalih, kao i arhivska građa koja svjedoči kako su domaći Srbi i JNA provodili taj zločin. Već po ulasku u selo domaći Srbi imali su popis koga treba protjerati, koga porobiti, koga likvidirati (KOS-ov rukopis viđen na Ovčari). Tako autorica svjedoči da je njihov cilj bio sustavno uništiti i protjerati hrvatsko stanovništvo i stvoriti etnički čisti Sotin.
Svoje su nakane otkrili odmah na početku: “Uveli su policijski sat od 17 do 7 sati ujutro. Hrvati su morali nositi bijele trake na rukavima, da se može raspoznati tko su Hrvati, a tko Srbi. Na ogradama su morali objesiti bijele plahte, kako bi tenkovi znali da su to hrvatske kuće koje se mogu rušiti.
Sotin je bio logor na otvorenom. Sotinjani nisu mogli nigdje. Jednostavno su radili sve što je trebalo. Oni su bili okruženi čuvarima i htjeli – ne htjeli, morali su raditi. Novačili su naše ljude pod prisilom, morali su na Vučedolu kopati rovove, te prisilno raditi i služiti kao najamna snaga Srbima. Bili su im kao robovi! Noću su odvodili naše ljude u njihov ‘štab’ gdje su ih tukli, maltretirali i iz tog ‘štaba’ su naši ljudi nestajali”, rekla je Ciprić.
MASOVNA SILOVANJA
Posebna priča su logori. Nema kuće u Sotinu koja nema ubijenog ili žrtvu logorskih tortura, od Negoslavaca do koncentracijskih logora na teritoriju Srbije, koje Vučić i ekipa još uvijek negiraju i zataškavaju jer su i sami bili dio velikosrpskog okupatorskog stroja, pa i u Sotinu. Opet – zataškavanje.
Jedan od najodvratnijih zločina bila su masovna silovanja. Najmlađa žrtva imala je šest godina, dakle, pedofilija, a najstarija osamdeset.
Jedan od najperverznijih seksualnih zločina dogodio se baš u Sotinu, kada su jednu ženu silovali pred očima svekrve i njezine kćerke koja je tada imala dvije (!) godine. Dakle, nije cilj bio samo perverzna, zločinačka seksualna želja, već i poniženje žrtve silovanja, kao i svjesno traumatiziranje dvogodišnjeg djeteta. Za ove seksualane zločine nitko nije odgovarao, a mnoge žene će reći da svoje silovatelje sreću na ulici.
Svjedočanstva tih žena su strašna, no problem je opet – sustavno zataškavanje. Omerta.
Istinabog, nekim je lokalnim Srbima savjest proradila, i zahvaljujući njima došlo se do lokacija grobnica u Sotinu. No za osamnaest osoba se još traga, još njihove obitelji, u trenutku dok ovo pišem, nisu našle mir ni pravdu.
Neki od počinitelja su, domaći Srbi, izašli pred lice pravde. Cinično, ali je tako, suđeno im je u Beogradu i dobili su smiješno male kazne jer su neki od njih priznali zločine i počeli surađivati. Bar nešto…
NEDOSTUPNI PRAVOSUĐU
Danas je u Sotinu ostalo par obitelji srpske nacionalnosti koje smatraju da nisu odgovorne za to, a svi ostali su otišli u Srbiju, govorila je gospođa Ciprić u povodu izlaska knjige, te dodala kako su za dvije muške osobe iz Sotina bile raspisane tjeralice, ali su obojica nedostupna pravosuđu, vapi se iz Sotina.
A taj vapaj iz Sotina, bilo da se radi o svećenicima pedofilima ili o srpskim ratnim zločinima, može se sažeti u par riječi: Prestanite zataškavati!
Pupovčeve srpske Novosti odradile su posao glede katoličkog svećenika optuženog za pedofiliju, ali koji je bio i svjedok srpskih zločina u Sotinu i njegovih posljedica. Zato se očekuje da u toj izvrsnosti i senzibilnosti za žrtve u Sotinu Novosti i nastave. Dosljedno. Da mogući zločinci ne umru nepresuđeni, kao župnik.
Jer Sotin traži još mnoštvo svojih Šretera…
Ivica Šola / Slobodna Dalmacija
