Zanimljivosti

Ima li čovjek „pravo“ slobodno birati spol?

Koncept samoodređenja može se razumjeti u smislu slobodnog nuđenja vlastitog tijela.” Iz toga proizlazi da se “kazneno pravo u načelu ne može miješati u sporazumne seksualne prakse koje podliježu slobodnoj volji pojedinca”.

Svjedoci smo jednog brzog razvoja u stvaranju „novih ljudskih prava“ od strane sudske vlasti. Kritička svijest stavlja u pitanje te brze promjene u društvu i politici. Kako je moglo doći do toga da najviši sudovi ne samo da dopuštaju ubijanje ljudi već da to čak i postuliraju kao “ljudsko pravo”?

Na temelju čega oni mogu ili smiju to činiti? Tko su ti ljudi? Novi antikršćanski svjetonazor jednostavno se provodi bilo milom, bilo silom. Ključna je točka zahtjev za seksualnom slobodom odvojenom od svakog morala, koja uključuje i “pravo” na slobodan odabir vlastitog spola.

Piše: J. Sabol / hkv.hr

Europski sud za ljudska prava (ESLJP) proširio je opseg privatnog života na sve vrste seksualnog ponašanja. Od 2005. se smatra da “pravo na seksualne odnose proizlazi iz prava na raspolaganje vlastitim tijelom, koje čini sastavni dio koncepta osobne autonomije”. Sud je uskratio seksualnosti bilo kakvu moralnu dimenziju koja bi bila povezana s ljudskom naravi i sada je vidi samo kao aspekt intimne sfere i izraz volje pojedinca.

Različite agencije Ujedinjenih naroda slijede isti pristup

Sudci vrhovnih sudova prije su dugo smatrali da države Konvencije mogu legitimno kriminalizirati i kažnjavati određene neprirodne seksualne prakse kako bi zaštitile javni moral i zdravlje. Sada se situacija pretvorila u suprotno: obični ljudi i pravnici koji kritički dovode u pitanje ove seksualne prakse budu procesuirani, kažnjavani.

U središtu ovog preokreta jest činjenica da je poštivanje individualne volje postalo jedini kriterij za poštivanje ljudskog dostojanstva. Godine 1981. prvi put se dogodilo da je Sud odvojio moralnu prosudbu homoseksualnog bluda od svoje kaznene osude, smatrajući da “prosuđivanje homoseksualnog ponašanja kao nemoralnog… ne predstavlja dovoljan razlog za izricanje kaznenih sankcija ako su oba partnera punoljetne osobe i to čine dobrovoljno”. Nakon toga, Sud je prisilio države Konvencije da daju jednak pravni status homoseksualnim i heteroseksualnim djelima, posebno u pogledu dobi za pristanak.

Isto vrijedi i za sadomazohističke prakse, u odnosu na koje se “mora zajamčiti i pravo na slobodu izbora u pogledu načina na koji se čovjek bavi seksualnom aktivnošću”. Prema mišljenju Suda, u demokratskom društvu, svrhe zaštite zdravlja, morala i javnog reda više se ne mogu smatrati dovoljnim opravdanjem za zabranu ovog ili onog oblika seksualnog ponašanja ili nasilja, čak i ako se radi o ekstremnim praksama, sve dok se one provode konsenzusom svih uključenih strana.

Foto: Pixabay

Sud naglašava da “mogućnost da svi žive život onako kako žele, može uključivati, među ostalim, mogućnost prepuštanja aktivnostima koje se mogu smatrati fizički ili moralno opasnima ili štetnima za aktera. Drugim riječima, koncept samoodređenja može se razumjeti u smislu slobodnog nuđenja vlastitog tijela.” Iz toga proizlazi da se “kazneno pravo u načelu ne može miješati u sporazumne seksualne prakse koje podliježu slobodnoj volji pojedinca”.

Jedino ograničenje kojem ta sloboda podliježe nije poštovanje tijela dotičnih osoba, već poštovanje njihove volje. Stoga, osim različitih oblika seksualnosti, određena se djela fizičkog nasilja, sakaćenja i samonanesene patnje sada shvaćaju kao slobode, sve dok se događaju konsenzusom. U skladu s tim, društvo više ne može braniti ljudsko dostojanstvo u tom području od pojedinačne volje dotične osobe. Juridički gledano ovdje se radi o apsolutnom subjektivizmu: svaki čovjek kao individua je nositelj „prava postupanja“ sa samim sobom, svojim tijelom – djelomično ili cjelovito – po svojoj volji.

Seksualitet čovjeka stvar je subjektivne volje pojedinca

Seksualna sloboda ne odnosi se samo na objektivnu razinu ponašanja. Ona ide dalje, sve do razine seksualnog identiteta. Konkretno, jesi li žensko ili muško ili nešto treće po izboru bilo kojih kombinacija, to je juridički gledano prepušteno tvojem osobnom izboru. Zašto pravnici nisu bili konkretniji pa ponudili nekoliko primjera za taj veličanstveni „dar“ njihove jurisdikcije o „subjektivnom pravu izbora“? Teoretičari rodne ideologije na sveučilištima, primjerice, govore o 62 rodna identiteta – danas ih ima još mnogo više. Jedan od njih glasi: moj identitet je „biti ne-čovjek“.

Zapažamo: ovdje se događa epohalna izmjena svjetonazora stvorenog na temelju humanističko-kršćanske kulture. Spol kao materijalna značajka ljudskog tijela premješta se u područje subjektivnog pomoću niza novoizmišljenih pojmova kao što su društveni spol, seksualna orijentacija, seksualni identitet ili rodni identitet. Ova subjektivizacija proizlazi iz ideje da je spol predodređenje, da je materijalni i društveni zadatak koji se nameće slobodnoj volji pojedinca i stoga je neprikladan za identifikaciju pojedinca.

Spol bi, stoga, bio prepreka individualnoj slobodi, ne samo u onoj mjeri u kojoj pojedincu dodjeljuje identitet, već i u mjeri u kojoj ima neželjeni utjecaj na um, na duh čovjeka. Stoga se naš odnos sa stvarnošću seksualnosti mora transformirati tako da u njemu ne vidimo više tuđu volju. Najmanje: Božju volju. Još jednom, ovdje se radi o širenju slobode uma, volje na štetu tijela, čak i po cijeni shizofrene opozicije između jednog i drugog.

Taj kontrast između uma i tijela prvi je put izišao na vidjelo u tvrdnji o radikalnoj neovisnosti seksualne želje od seksualnog identiteta. Nakon toga, učinjen je korak dalje s tvrdnjom neovisnosti seksualnog identiteta od samog spola. Dakle, seksualna želja i seksualni identitet oslobođeni su bilo kakvog fizičkog ili društvenog predodređenja; oni su samo predmet individualne subjektivnosti.

Od 1980-ih, spol je u početku bio subjektiviziran pojmom “seksualne orijentacije”, koji je kasnije definiran kao “duboka komponenta identiteta svake osobe koja uključuje heteroseksualnost, homoseksualnost i biseksualnost”. Odbor UN-a za ljudska prava također je 1994. prvi put upotrijebio taj izraz i time mu dao globalni doseg, nakon čega ga je 2012. usvojio Međuamerički sud za ljudska prava.

Ovaj koncept omogućuje mentalno odvajanje prirodnog spola od njegove uporabe, uskraćujući mu tako bilo kakav prirodni karakter, prepoznajući fizičke razlike između različitih oblika seksualne aktivnosti, i tako ih sve predstavlja kao moralno ekvivalentne, kao da su različiti oblici jednog te istog subjektivnog orijentacijskog procesa, koji nije tijelo odredilo, već samo seksualna žudnja.

ESLJP je 1992. nametnuo Konvenciji obvezu da se u sustavu građanskog statusa pravno prizna promjena rodnog identiteta transseksualnih osoba koje su podvrgnute kirurškoj “promjeni spola”. Uslijedila je Parlamentarna skupština Vijeća Europe, koja je pozvala države članice da slijede “brze, transparentne i lako dostupne postupke” promjene ove indikacije, koje se “temelje na načelu samoodređenja” i ne zahtijevaju promjenu fizičkog izgleda.

Ta odluka počiva na spoznaji: čim se odvojimo od prirode i sve podvrgnemo samo svojim željama i svojem instinktu, nema kraja potrazi za vlastitim osobnim identitetom. To se vidi i po tome da se izvorni LGBT pokret danas označava LGBTQI (Q = queer, I = interseksualno). Očekivati je i daljnje proširenje ovog pokreta za nove izbore na identitet: za „aseksualne”, za „panseksualne“ osobe, za „a-hominalne“ i tako bez kraja.

Čovjek: stvoritelj i otkupitelj samog sebe?

Što reći na sve ovo? Sljedeće: čim se čovjek i čovječanstvo oslobodilo od volje i traženja božanske istine, nema druge nego završiti u duhovnom kaosu. Jurisdikcija koja ne priznaje postojanje objektivnog moralnog i pravnog reda ne može omogućiti izlaz iz ovog duhovnog kaosa. Još manje je sposobna to učiniti dok je udaljena od istine da je Bog Stvoritelj usadio u sveopći život prirodni naravni red, zakon i pravo, objavivši iz ljubavi prema čovjeku Deset zapovijedi i samog sebe u Isusu Kristu: Putu, Istini i Životu.

Čovječanstvo će biti i dalje izloženo lutanju tobožnjeg traženja Istine, slobode, sreće, raja po već poznatim modelima: carstvo (3. carstvo – Hitler), revolucije (za slobodu, bratstvo, jednakost – Robespierre…, za jednakost i bratstvo – Staljin, Mao.…); svi smo braća, jedna religija, demokracija, ljudska prava (totalno-globalni svijet), čovjek- bog (kapital i znanost).

Konac starog ili početak novog čovjeka i novog svijeta? Seksualna sloboda je treća i najopasnija društvena revolucija moderne. Demokratska i socijalistička revolucija (18. i 19. st.) pripremile su siguran put „seksualnoj revoluciji“ kao najjačoj strasti prirodnog neobrađenog i neobraćenog čovjeka.

Tko se tome „veseli“ i tko to smatra velikim napretkom u razvoju čovještva, neka prouči razloge znanosti za tvrdnju: Civilizacija, koja nije u stanju oplemeniti i kontrolirati seksualnu strast, osuđena je na propast! Moć, bogatstvo i seks tri su velike strasti revolucionarnog rušenja postojeće kulture.

www.crodex.net

POŠALJITE NAM VAŠU VIJEST

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Back to top button