Ja sam se odbijao svesti na identitet osobe s teškoćama. Na kraju krajeva: tko nema teškoće, ove ili one vrste?
[ IDENTITETI ]Iako sam rođen u šestom mjesecu trudnoće moje majke i nikada nisam hodao normalno, nikada se nisam identificirao kao invalid.Prvi razlog tome je prijezir prema toj riječi, koja na latinskom znači “bezvrijedan”. Čak mi je i Nes(p)retna verzija “osoba s invaliditetom” bila puno prihvatljivija, jer sam u njoj barem osoba. Kasnije su došle i verzije: “s posebnim potrebama” (a moje potrebe nikada nisu bile nešto posebne) i “s teškoćama u razvoju”, što je možda najobjektivnija procjena.
Drugi razlog je što se nikada nisam htio poistovjetiti s mojim poremećajem. Uvijek sam smatrao da sam više od njega, da je on samo nesretna okolnost koju sam dovoljno bistar i uporan premostiti. Što sam na raznim poljima i uspio, upravo zato jer to jesu bile moje noge – ali ja nisam samo moje noge.
Stoga sam se odbijao svesti na identitet osobe s teškoćama. Na kraju krajeva: tko nema teškoće, ove ili one vrste?
Stoga mi je današnje vrijeme politike identiteta potpuno strano.
Izjava: “Ja (je)sam homoseksualac”, ili: “Ja (je)sam transrodna osoba”… Općenito, poistovjećivanje s poremećajem. I to ponosno, nadajući se nekoj vrsti društvenog aplauza koji ne smije izostati, jer se u protivnom radi o nekoj – fobiji?
Moje nepravilno hodanje jest poremećaj i ne smatram da me se oni koji to primijete boje, da su fobični. Naravno, to ne znači da ja zbog njega manje vrijedim kao osoba ili da zbog njega trebam biti maltretiran.
Ali isto tako ne znači da trebam uživati posebne privilegije, da moj poremećaj treba biti normaliziran pa čak i slavljen. Na meni je da dam sve od sebe u borbi protiv njega i maksimalno se prilagodim društvu. Da redovito vježbam svoje atrofirane mišiće, rastežem svoje skraćene tetive, radim na ravnoteži, idem na masaže… A ne da inzistiram na tome da se moje hodanje proglasi normalnim.
Ili, još luđe, kriterijem po kojem treba procjenjivati ljude.Vjerujem da postoje osobe sa homoseksualnim sklonostima. Osobe s transrodnim tendencijama. I da im nije lako, da trebaju naše razumijevanje i suosjećanje. Ali se također nadam da će shvatiti da su daleko više od toga, da je njihov identitet nešto puno više, bolje, uzvišenije.
I da ne smiju dopustiti da ih se svede na njihov poremećaj, jer koliko god se činilo društveno oportunim – ona ideologija koja svu tvoju kompleksnost svodi na jednu dimenziju ti definitivno ne želi dobro.
Ona ispunjava svoju agendu preko tvojih leđ⁰a i jednom kada te više neće trebati, okrenut će se protiv tebe u sekundi. Inzistiraj na tome da si osoba. Prije svega. A onda izaberi identitet zbog kojega će te ljudi smatrati osobom vrijednom divljenja.
Izvor: Ivan Pokupec
