Hrvatski novinari i publicisti (HNiP) s predsjednikom Krešimirom Čokolićem i tajnicom HNiP-a Smiljanom Škugor Hrmčević poslali su priopćenje za medije u kojemu pišu o aktualnim globalnim i hrvatskim zbivanjima, te o ključnim problemima koji prate hrvatske medije, politiku i društvo. Govore o grijehu struktura koji vodi snaženju titoističkih narativa te kako je podizanje spomenika Titu sunovrat civilizacijskih vrijednosti.
Titoistički narativ iz vremena nesvrstanih
Da je Hrvatska zemlja bez jasnih civilizacijskih orijentira tome svjedočimo već dugo, no, ono što dodatno zabrinjava jest, da je ta činjenica u posljednje vrijeme sve češće u prvom planu. Ratovi u Izraelu i Ukrajini te neka „pojedinačna navijanja“ na utakmicama hrvatske nogometne reprezentacije mnoge stvari čine vidljivijima.
Titoizam koji je ostao duhovno nasljeđe u mnogim hrvatskim mainstream medijima, ali i duhovnog prostora kojemu se zadnje 23 godine podilazi bez ikakvih kriterija, daje svoje rezultate i u sramoćenju hrvatske vanjske politike. To neshvaćanje kojoj asocijaciji Hrvatska pripada, te kojem strateškom (ali i civilizacijskom) savezništvu Hrvatska pripada, dovodi do protuizraelskih izjava koje u cijelosti počivaju na titoističkom narativu iz vremena Nesvrstanih. Jugoslavija je, naime, bila izrazito protuizraelska i proarapska.
Titovo huškanje Nasera 1967. na rat protiv Židova nikad nije postala tema naših medija. Umjesto da se osvijesti neprihvatljivost te jugoslavenštine, mediji sustavno prikazuju kako je tobožnje jugoslavensko vodstvo u pokretu Nesvrstanih nekakav politički, i štoviše civilizacijski, uspjeh. Posljedično tome, hrvatska vlada se na vanjskopolitičkom planu nalazi u stalnoj neugodnoj poziciji jer se pred zemljama koji su stvarni politički i strateški partneri mora pravdati i objašnjavati kako je zapravo riječ o ekscesu u hrvatskoj politici, a ne odraz same biti odnosa u hrvatskom društvu.
Proruski sentiment velikog dijela hrvatske oporbe
Kontinuitetu problema podržavanja Titovog kulta u medijima i u društvu nedavno je svjedočila slična neugodna situacija kada se u Hrvatskom saboru nije mogla realizirati vojna suradnja s Ukrajinom (po pitanju obuke ukrajinske vojske u Hrvatskoj) koja je bila prethodno dogovorena s vodećim zemljama Zapada, pod čiji obrambeni štit spada i sama Hrvatska kao članica NATO-a. Tu se je pak jasno iskazao proruski sentiment velikog dijela hrvatske oporbe, ali i više od toga – želja da se rat protiv Hrvatskog osamostaljenja 1990-ih ne promatra u istoj ravni s ruskim ratom protiv Ukrajine. A upravo je ruska agresija na Ukrajinu ogolila odnose u hrvatskom javnom i medijskom prostoru. Razlozi koje je Ruska federacija navela kao razlog „specijalne vojne operacije“ počivaju na izmišljenoj optužbi o neonacističkoj vlasti Ukrajine.
Argumentacija o denacifikaciji Ukrajine identična je argumentaciji o deustašizaciji Hrvatske kojom su JNA i Srbija pravdali početak rata protiv Hrvatske 1991. godine. Kada je napokon i slijepcu postalo jasno kako je jugoslavensko-srpska agresija na Hrvatsku isti rat (ne samo argumentacijom već i agresorom) koji se sada nastavio u Ukrajini, hrvatski medijski i veliki dio političkog prostora to odbija vidjeti.
Poligon fabriciranja ustaštva
Štoviše, i sada se fabricira postojanje ustaštva u Hrvatskoj. Obrazac je isti: usred rata protiv Hrvatske pamtimo akcije KOS-a Opera i Labrador (gdje je u potonjoj, ne bi li se optužilo Hrvatsku za ustaštvo, izvedena bombaška diverzija na Židovsku općinu u Palmotićevoj i židovski dio groblja na Mirogoju), ili pak 2015. godine, namjerno izazvan eksces šišanja trave u obliku svastike na splitskom Poljudu uoči nogometne utakmice Hrvatske s Italijom. Hrvatska nogometna reprezentacija kako svjedočimo i ovih je dana izgleda, po starom titoističkom obrascu podmetanja tajnih službi, opet postala poligon fabriciranja ustaštva.
Hrvatsko i europsko političko vodstvo pozdravlja ukrajinskog predsjednika Zelenskog i Ukrajince ukrajinskim pozdravom, korištenim u Banderinom ukrajinskom režimu iz vremena Drugog svjetskog rata, Slava Ukraini , dok se u Hrvatskoj, u kojoj u stvarnosti nema ni jedne proustaške političke platforme, uslijed nesuočavanja s titoističkim narativima, pozdrav iz istog perioda, a koji su u vrijeme Domovinskog rata koristile jedinice HOS-a, biva zabranjen i, u najnovije vrijeme, progonjen. Takvo prihvaćanje dovelo je i do toga da se metodama specijalnog rata može terorizirati hrvatska nogometna reprezentacija (čiji uspjesi smetaju brojnim Jugoslavenima), što se, svjedoci smo, opetovano čini ubacivanjem u publiku ustaških simbola ili bilo čega sličnog, a hrvatski, ali i drugi mainstream projugoslavenski mediji, od toga ne propuštaju napraviti temu.
U Aleji hrvatskih velikana podiže se spomenik Titu
Istodobno crvena zvijezda (koja sada po brojnim metropolama Europe stoji uz bok protuizraelskih demonstracija), ne da nije zabranjena u Hrvatskoj i svijetu, nego nije ni tema. Štoviše, slavljenje lijevog totalitarizma – titoizma, koji se sistematičnošću progona te brojem žrtava kao i borbom protiv postojanja Hrvatske države ističe u odnosu na ustaštvo, u Hrvatskoj i dalje cvate. I to ne samo u smislu općeprihvaćenosti Titovih postulata nazovi cijenjene državničke politike (Jugoslavija je bila pokrovitelj raznih „revolucionarnih“ protuzapadnih grupa i pojedinaca u vrijeme hladnog rata), već i njegove unutarnacionalne baštine. O totalnom sunovratu civilizacijskih kriterija doznajemo i iz zagorskog portala Zagorje.com koji prenosi da će se u tzv. Aleji hrvatskih velikana podići spomenik i Titu.
Tu kolosalno anticivilizacijsku inicijativu idejno je pokrenula Turistička zajednica područja Tuhlja, Klanjca i Velikog Trgovišća znana kao Biser Zagorja, a u suradnji s općinom Veliko Trgovišće u čijem je vlasništvu i zemljište na kojem se Aleja gradi i koja je nositelj projekta vrijednog 94.747 eura. Općina je ostvarila i bespovratno sufinanciranje u iznosu od 32.917 milijuna eura. Tito bi se tu trebao naći uz Matiju Gupca ili prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana.
Restauracija „Titovog broda Galeb“
Ne treba posebno naglašavati da su hrvatski mediji Tita i Tuđmana od 2000.-te godine na ovamo postavili kao tobožnje antipode vremena, dok je u stvarnosti antipod Titu Ante Pavelić. Tito je bio antifašist samo u smislu borbe protiv konkurentskog totalitarizma koji je zamijenio svojim. Sve ostalo bila je revolucionarna borba protiv svih koji su mu stvarni neprijatelji i oni koji bi mu tek mogli postati. Riječ je o neprekinutom i masovnom nizu zločina i nad vlastitim narodom.
Da podizanje spomenika Titu nije jedinstveni slučaj, svjedoče i razne inicijative o restauraciji „Titovog broda Galeb“. Koliko odnos nečinjenja vlasti prema veličanju Titoizma vrijeđa potomke brojnih žrtava Tita i njegovog zločinačkog režima, ne treba ni spominjat. Riječ je o barem polovici matičnog naroda. Gubitak orijentira kojem svjedočimo, a u kojima se ne poštuje žrtva, dovode nas kao društvo u slijepu ulicu. Riječ je o svojevrsnom grijehu struktura. Ne čineći ništa ili nedovoljno, mi kao društvo i prema našim strateškim saveznicima SAD-u, članicama NATO-a, te posredno i Ukrajini i Izraelu, ne izgledamo vjerodostojno. Treba sagledati sebe.
Četiri europske rezolucije
Jasne civilizacijske odrednice koje onemogućavaju relativiziranje bilo kojeg zločina iz prošlosti nalaze se u četiri europske rezolucije, koje su donijete upravo zbog zemalja poput Hrvatske s teretnim nasljeđem totalitarizma. Najvažnije su Rezolucija 1481 o osudi svih totalitarnih režima 20. stoljeća, te rezolucija Europskog parlamenta iz 2019. godine pod nazivom – Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe. Bezrezervnim prihvaćanjem kriterija iznijetih u spomenutim rezolucijama osigurava se obestrašćen razgovor o prošlosti u kojem se bez argumenta neće moći tvrditi kao što je danas slučaj, da je primjerice crvena zvijezda prihvatljiva, a slovo u ne ili obrnuto.
Štoviše, sistematskim radom u javnom prostoru i promicanjem civilizacijskih poruka spomenutih rezolucija onemogućava se da se pod krvavim maglama titoizma podržava jugoslavenske, proruske i protuizraelske politike koje nas diskreditiraju kao društvo i kontaminiraju nam budućnost.
Izvor:narod.hr
