Premnoga poduzeća koriste se inflacijom da bi napumpali svoje cijene prema kupcima, i ostvaruju ekstradobit pod dimnom zavjesom inflacije. Stvari tu valja nazvati pravim imenom: pohlepa. Nema druge riječi. No što je još u igri? Zašto je inflacija buknula? I kad će jenjati?
Ekonomisti su najbistroumniji eksperti kad je u pitanju naknadna pamet. Poslije bitke svi su ekonomisti generali. Tako i sada, krasno se mogu locirati, identificirati i obrazložiti uzroci i izvori inflacije. (Doduše, 2021. g. ujesen, na jednom skupu visokorangiranih hrvatskih ekonomista, uz kristalno more, moćni pršut i vrhunsko vino te neizostavnu prateću kuknjavu kako ništa u društvu ne valja, većina se složila da inflacija ne će doći. Nije ih poslušala) – navodi Domagoj Sajter za glas-koncila.hr.
Thomas Jefferson (1743. – 1826.)
Istini za volju, bilo je i uvijek ima onih koji pravodobno signaliziraju dolazeću nepogodu, ali njihovi su glasovi sad utopljeni u masi, neprepoznatljivi; više se ne ističu u zboru koji naknadno pjeva jednoglasno. Uostalom, nitko ne voli poslušati proroka koji zove na obraćenje, a još je gorče čuti: »Govorio sam vam, niste slušali.«
Budući da je budućnost uvijek nepoznata i neizvjesna, najbolji način za razotkrivanje odredišta kamo brod plovi (u uvjetima kad zamljopisna karta nije detaljno iscrtana) jest analiza postojeće putanje. Svi bi željeli znati koliko će inflacija trajati, koliko će duboko biti obezvrjeđenje novca, koje će biti posljedice, a egzaktnih odgovora nema niti ih može biti. No to ne znači da nema nikakvih odgovora. Ispravno razumijevanje okolnosti koje su nas dovele na ovu stazu u guduri preduvjet je za uspješno koprcanje iz gudure.
Pri tumačenju izvora i uzroka inflacije, odnosno okolnosti zbog kojih novac rapidno gubi vrijednost, postoji svojevrsno selektivno usredotočenje. Naime, neki vole žmiriti nad činjenicama koje im ne odgovaraju, osobito ako su te činjenice u njihovoj domeni utjecaja, pod njihovim nadzorom i kontrolom (psihološki fenomen motiviranoga rasuđivanja).
Istini za volju, uzroci inflacije isprepleteni su i ne mogu se okriviti samo neke, određene institucije. Još je banalnije apsolutno sve svaliti na Putina zlikovca. No pojedini istočnici inflacije uporno se zanemaruju, ignoriraju ili umanjuju, što iz neznanja, što zbog namjernoga skretanja pozornosti s odgovornosti nadležnih. Tako se prerijetko čuje ili se nikako ne čuje da su:
- američka poduzeća ostvarila najveći skok dobiti još od poslijeratnoga buma pedesetih, ili
- da je najveća domaća energetska kompanija u ovoj godini ostvarila sedam puta veću dobit nego pretpandemijske 2019. (pritom treba razlikovati dobit od prihoda).
Dakle, unatoč rastu cijena dobavljača, premnoga poduzeća koriste se inflacijom da bi napumpali svoje cijene prema kupcima, i ostvaruju ekstradobit pod dimnom zavjesom inflacije. Stvari tu valja nazvati pravim imenom: pohlepa. Nema druge riječi. No što je još u igri? Zašto je inflacija buknula? I kad će jenjati?
Profitne marže (preciznije, dobit nakon oporezivanja u američkim nefinancijskim korporacijama, kao udio u bruto dodanoj vrijednosti) skočile su u drugom tromjesečju 2022. g. na 15,5 posto, odnosno na najveću razinu u posljednjih sedamdesetak godina. To jasno pokazuje da cijene koje ta poduzeća naplaćuju svojim kupcima nadmašuju njihove povećane troškove proizvodnje, odnosno da su općenito uspjele prebaciti svoje rastuće rashode na pleća potrošača. Nagli porast korporativne dobiti potaknuo je raspravu u inozemstvu (ne i u Hrvatskoj) o tome snose li tvrtke koje neopravdano visoko dižu cijene dio odgovornosti za visoku inflaciju. No kakve veze SAD ima s Hrvatskom i što to uopće znači za ovdašnje prilike?
Analiza Hrvatske
Brz i za mnoge neočekivan rast inflacije prisutan je u gotovo svim razvijenim zemljama. Sličan obrazac posvuda pokazuje da su uzroci globalni, zajednički i sveprisutni, a ne lokalno specifični, osobito ne nešto posebni za Hrvatsku samu.
Prema podatcima Fine, neto dobit poduzetnika u deset najvećih hrvatskih gradova porasla je za 40 posto u 2022. u odnosu na pretpandemijsku 2019. godinu. I dok su troškovi poslovanja svakako rastući, neki poduzetnici inflacijom farbaju i fabriciraju ispriku za disproporcionalno povećanje cijena kojima terete svoje kupce. Inflacija im je krinka za gramzivost.
Jasno, uzroci inflacije su višestruki i ne treba navaliti odmah vilama i bakljama na poduzetnike, ali opravdano je postaviti pitanje koliki je udio u rastu cijena izazvan nezasitnim gonjenjem profita, a koliki drugim čimbenicima. Osim pohlepe, koji su to drugi čimbenici koji su inicirali i/ili potaknuli inflaciju?
Uobičajeno je kompletnu ekonomiju prostački svoditi na sudar dviju sila, ponude i potražnje, kao da ničega drugoga vrijednoga spomena nema. Tako se i inflacija, u nedostatku pametnijih objašnjenja, identificira i svodi na povećanje agregatne potražnje nad statičnom ponudom i/ili smanjenje ponude nad statičnom potražnjom. Kraj priče.
Kamo sreće. Iako u biti nije pogrješno, takvo je objašnjenje nedovoljno, tanko. To je otprilike kao da se pobjeda Kizilžara nad Osijekom tumači time što je jedna ekipa igrala bolje i/ili da je druga igrala lošije. Puno riječi, a ništa nije rečeno.
Što se zapravo dogodilo?
Rat u Ukrajini kao naknadni čimbenik
Ruska invazija često se spominje kao nekakav čimbenik u nastanku inflacije, što je potpuno pogrješno i uglavnom se navodi za preusmjeravanje odgovornosti. Promatrajući trendove razvoja inflacije u Europskoj uniji jasno je da je rat počeo nakon što je inflacija već oko 15 mjeseci prije počela s uzletom. Trend rasta nije bitno drugačiji prije i poslije početka agresije.
To ne znači da rat u Ukrajini ne igra ulogu i ne pogoršava situaciju, nego samo da nije bio okidač ni glavni uzrok. S poskupljenjem energenata koji su osnova funkcioniranja cijele ekonomije ukrajinska kriza dolijeva ulje na vatru, ali ju u svakom slučaju nije zapalila.
Pandemija
Pandemija je zaustavila ekonomske tokove i izazvala grč recesije. Agregatna potražnja za dobrima i uslugama globalno je kolabirala. Inflacije tad, naravno, nije bilo ni u primisli. U nezapamćenoj situaciji bez presedana u zadnjih stotinu godina središnje banke i vlade počele su »tiskati novac«, odnosno vodile su ekspanzivne monetarne i fiskalne politike. Plasirane su tisuće milijardi dolara, eura. Tko je preživio COVID-19 (a oko 6,5 milijuna ljudi u svijetu nije, prema podacima WHO-a) već i prije otvaranja društva i »puštanja s lanca« počeo je trošiti, i potražnja je buknula. Pandemijom uzrokovana recesija bila je dramatična, ali i kratkotrajna. Zahvaljujući državnim intervencijama, građani razvijenih zemalja imali su novca i željeli su trošiti, osobito nakon traumatičnih iskustava zatvaranja vrtića, škola, fakulteta, poduzeća, institucija.
Pritisak potražnje
Istodobno, opskrbni lanci još su bili sklerotični, neoporavljeni, nespremni za povratak u pogon, a kamoli za povećanje potrošnje, koja se k tomu preusmjerila s usluga na robu, proizvode, dobra. U nemogućnosti trošenja na putovanja, turizam, izlaske, restorane, utakmice, koncerte i druženja bilo koje vrste, novac se počeo trošiti na robu. Naručivalo se preko interneta koješta, a to koješta mahom se proizvodi daleko, uglavnom u Aziji, a ne u domaćem okruženju (za razliku od usluga; za usluge kao što je koncert ili runda u kafiću troši se lokalno). Tvornice u Aziji i drugdje bile su mahom zatvorene, ponuda sputana, opskrbni lanci poremećeni i nastala su uska grla. Pod pritiskom potražnje, a pod okolnostima zakrčenih linija proizvodnje i opskrbe cijene su se našle u škripcu i nastala je inflacija.
Kamatne stope
Ekspanzivna politika trajala je predugo, središnje su banke smanjile kamatne stope i kupovale obveznice u iznosima s teško pojmljivim brojem nula, i u situaciji kad se inflacija zahuktavala i iznad ciljnih 2 posto – na tri, četiri, šest posto – kamatne su stope još bile negativne i nitko nije najavljivao povlačenje kočnice. Nije bilo hrabrosti obuzdati ekonomski stroj koji se prenaglo i prebrzo zahuktao nakon pandemije.
Porast cijena ključnih roba
Snažan odskok nakon pandemije, dodatno dopingiran tiskanjem novca, u sudaru s trombozom u opskrbnim lancima izazvao je porast cijena ključnih sirovina, energenata i hrane. Budući da je ta roba ključna za proizvodnju svega ostaloga u ekonomiji, porast njezine cijene kaskadno se prelijeva. Cijene nekretnina odveć su porasle, a kao da to nije dovoljno, u Hrvatskoj se dodatno podjaruje ovo ionako vruće tržište poticanjem stanogradnje (subvencioniranje stambenih kredita putem APN-a). Pod krinkom inflacije premnogi pohlepni menadžeri prekomjerno su podignuli cijene i neviđeno zarađuju. Dodatno, zbog prelaska na euro s početkom dvojnoga iskazivanja cijena neki su domaći poduzetnici u startu podignuli cijene i zaokružili ih na više u eurima, i time još potaknuli inflaciju.
Kad će se cijene smiriti, stabilizirati?
Neki uzroci inflacije s vremenom će nestati. Opskrbni će se lanci prilagoditi, tvornice povećati kapacitete, ponuda robe će se povećati. Povećat će se i niske kamatne stope, tiskare novca će se zaustaviti i novac će poskupjeti. Sve će to smanjiti inflatorne pritiske. No, kako stvari stoje, čini se da će zauzdavanje inflacije izazvati recesiju jer poskupljenje novca, poduprto krizom opskrbe energentima zbog ruske invazije, teško će proći bez posljedica.
Povećanje plaća kao (protu)rješenje
Povećanje cijena ne bi bio problem kad bi ga pratilo povećanje plaća – tako mnogi razmišljaju. No na razini makroekonomije rastuće plaće dodatno pokreću i vrte spiralu porasta cijena. Naime, u situaciji u kojoj novac gubi vrijednost (tj. u inflaciji) povećati ponudu novca povećanjem plaća znači doliti kerozin na vatru. Radniku ne koristi sve više novca koji gubi vrijednost; on želi veću plaću kad su cijene stabilne. Stoga prvo treba stabilizirati cijene, zauzdati inflaciju i tek potom (ako je moguće) povisiti plaće. Povećanje plaća dok inflacija još gori povećat će potrošnju i dodatno rasplamsati obezvrjeđenje novca. Kamo sreće da se rastuće cijene mogu riješiti rastućim plaćama – inflacija ne bi bila nikakav bauk.
