Hrvatski branitelj je bio jači od strahota rata, ali se nije mogao nositi sa strahotama mira, s pljačkom, s korupcijom, s otimačinom, s nepravdom i ponižavanjem jer se osjećao ostavljen i odbačen nakon što je iskorišten
Od 1991. godine do danas više od 3200 hrvatskih branitelja izvršilo je suicid. Gotovo cijela jedna brigada Hrvatske vojske. Broj je sigurno i veći.
Ne postoje još točni podatci za pripadnike HVO-a koji su sebi oduzeli život. Jedan je hrvatski branitelj prerezao sebi vratne žile, drugi se polio benzinom i živ zapalio, treći je pištoljem sebi pucao u glavu, četvrti se objesio iznad kuće, peti se ubio motornom pilom, šesti se ubio prigodom Mesićeve inauguracije… a najpoznatiji, general Slobodan Praljak, nevin ispio je čašu otrova, kao čašu žuči pred očima svjetske javnosti.
Ovo su samo neki od primjera među stotinama drugih njihovih suboraca koji su doživjeli sličnu sudbinu jer su godinama patili od “raka duše” poznatijeg kao PTSP.
Preživjeli su granate, bombe, metke, logore, velikosrpsku agresiju i rat, ali nisu mogli preživjeti ovakav mir.
Bili su jači od strahota rata, ali se nisu mogli nositi sa strahotama mira, s pljačkom, s korupcijom, s otimačinom, s nepravdom i ponižavanjem jer su se osjećali ostavljeni i odbačeni nakon što su iskorišteni. Svaki treći dan jedan hrvatski branitelj počini samoubojstvo.
U zadnjih 5 dana nas je nažalost napustilo još dvoje hrabrih ratnika, koji nisu izdržali pod pritisakom nepravde, nerazumijevanja i osude.
Tko je kriv za ovakvo stanje među braniteljima?
Tko zatvara oči? Tko je podbacio? Gdje smo pogriješili? Podbacila je država koja ih je na milost i nemilost mnoge ostavila bez posla i statusa, mnoge proglasila nesposobnima za rad.
Podbacila je politika koja njima vješto manipulira, umanjuje njihov doprinos i obespravljuje ih.
Podbacilo je društvo koje ih stigmatizira i sustavno stavlja na stup srama zbog navodnih “privilegija” koje su ostvarili.
Podbacile su i one braniteljske udruge koje umjesto da su se brinule o braniteljskoj psihi, brinuli su se za svoje političke ciljeve.
Podbacili su i mediji koji o tome po naputku ne govore i ne pišu, a ako to i rade, rade na krajnje podcjenjivački i senzacionalistički način.
Podbacile su i naše obitelji koje ponekad nisu razumjele kroz što prolazimo nakon rata, zašto se osjećamo kao opterećenje drugima, zbog čega se ne možemo pomiriti s nepravdom i zašto se uporno vraćamo na taj najteži period našeg života.
Naposljetku podbacili smo i mi branitelji što smo dozvolili da se s nama rugaju, omalovažavaju nas i obmanjuju oni čije smo stražnjice branili dok su se u vrijeme rata skrivali po svojim kabinetima da bi u miru opet stvarali državu kakvu mi nismo sanjali, za kakvu se nismo borili, kakvu nismo nikada željeli.
Nikada nama nisu trebala ni odlikovanja, ni činovi ni nagrade, nama je iznad svega trebala istinska sloboda za kojom smo toliko vapili, poštovanje koje nikada nismo dobili i očuvanje onoga za što smo se izborili.
Nakon završetka DR očekivali smo valjda previše kada smo mislili kako hrvatski narod nikada više neće dozvoliti ponovnu okupaciju zemlje koja je braniteljskom krvlju natopljena i na njihovim kostima ponovno podignuta iz pepela.
Međutim moralni zločinci iz bivšeg jugokomunističkog režima u miru su legalno oživjeli i vratili propalu tvorevinu koju smo mi u ratu pobijedili i mislili kako smo je zauvijek uništili. Preuzeli su vlast, kulturni prostor, medije, sve državne institucije a povrh svega preuzeli su um i mentalni sklop naroda.
Nemojmo se zavaravati, MI smo im sami to sve predali bez ispaljenog metka. Na ukrašenom pladnju. Bez papira i olovke. Bez glasa. Bez sile. Bez odupiranja. U miru. Dobrovoljno. Indiferentno.
Prosječna dob hrvatskog branitelja koji se borio i ginuo u DR devedesetih, bila je samo 23 godine
Kad kažem prosječna dob to znači da je bilo i onih od 17 godina. Bili su još uvijek samo djeca koja su preko noći umjesto knjige uzela pušku u ruke. Kada su jednog branitelja koji je išao na psihijatrijsko vještačenje u Vukovaru pitali razmišlja li o samoubojstvu, on je odgovorio: ” Da, ali o masovnom”.
Kad je moj brat nakon 15 mjeseci izašao iz Manjače, ja ga nisam prepoznao. Doživio je kliničku smrt. Ali je rekao: “Hrvati na Trgu bana Jelačića trebaju izgraditi spomenik Miloševiću jer da ih on nije napao, većina od njih ne bi uopće znala tko su.”
Izbrisali su narodu kolektivnu memoriju i svaki osjećaj za nacionalnu državu. Moja majka koja je silovana dva puta, završila je u komunističkom zatvoru u Petrinjskoj kada sam ja imao samo šest mjeseci jer ju je netko otkucao da je pokušala sabotirati partijske izbore. Sve to, pa još i više da bi danas u Vladi sjedili bivši SKOJ-evci, čije urede vode bivši sekretari narodne obrane, a glavni savjetnici su im udbaši.
Je li to Hrvatska država?!
Možemo se slobodno nakon 30 godina više prestati čuditi zbog čega branitelji masovno sebi oduzimaju život i početi preispitivati sami sebe koliko smo MI kao društvo doprinijeli tome da oni nakon svega što su učinili za ovu državu na sebe dižu ruku?
Završavam s riječima iz jedne propovijedi biskupa Vlade Košića: “Marija je žalosna kada gleda na naše hrvatske branitelje koji su svojom krvlju stvorili, obranili i oslobodili Hrvatsku, a onda su stavljeni kao nepotrebni, kao višak na koji se mediji i domaći izdajice nabacuju blatom, a nisu im vrijedni ni noge oprati.
Oni u toj svojoj razočaranosti više ne znaju za kakvu su se to zemlju borili pa ih je već gotovo 3 tisuće diglo ruku na sebe. Prozivam sve dosadašnje političare i ljude od utjecaja i položaja, a koji su skrivili to stanje – vi ste ih ubili, vi ste krivi što je toliko branitelja počinilo samoubojstvo, vi ste ih ubili, vi ste krivci za njihove razočaranosti, i cijelo društvo je odgovorno, a ponajviše političari i izdajice vlastite domovine koji su radili i rade protiv interesa Hrvatske za koju su oni bili spremni dati živote”
Izvor: Željko Glasnović
