Dok su glavnostrujaški mediji najavljivali “oštar europski odgovor”, Ursula je potpisala kapitulaciju. EU je pristala na trgovinski aranžman koji potvrđuje njezinu nemoć i ovisnost.
Dok su europski mainstream mediji tjednima prijetili američkom predsjedniku Donaldu Trumpu “odmazdom” i “udarom tamo gdje najviše boli”, dok su analitičari iz dnevnih i tjednih redakcija slali oštra pisma Trumpu iz svojih klimatiziranih ureda – Ursula von der Leyen tiho je spakirala sve europske ambicije i odnijela ih na poklon u Washington.
Nakon sastanka s Trumpom, objavljeno je da je postignut dogovor o carinama – američka roba ulazi u Europsku uniju bez carina (0%), dok će europski proizvodi biti carinjeni u SAD-u po stopi od 15%. Uz to, Ursula se u ime Europe obvezala na dugoročne i skuplje energetske ugovore s Amerikom, kao i pojačanu kupnju američkog oružja. Trump je oduševljen. Ursula također. A europska javnost? Prevarena, kao i obično.
Tko je ovdje pobijedio?
Trump je, naravno, likovao: “Ovo je najveći deal ikad postignut.” Kad dolazi iz usta nekog poput njega, takva izjava zvuči kao tipična politička hiperbola. Ali kad pogledamo brojke – možda i nije daleko od istine. Amerika je dobila otvoreno tržište bez reciprociteta. Dobila je zajamčene europske kupce za svoj LNG plin (koji je skuplji i od ruskog i od katarskog), dobila je vojni biznis i dobila je još jednu demonstraciju europske geopolitičke beznačajnosti.
A Ursula? Zadovoljna, kako kaže. Nema carinskog rata, nema panike na burzama, nema histerije po televizijskim panelima. Samo – nema ni dostojanstva. Jer ono što je potpisala nije trgovinski sporazum, nego pristupnica jednoj novoj vrsti političko-ekonomske pokornosti.
A gdje su sad mediji?
Sjećate se kako su mediji tjednima objavljivala priče o tome kako će “EU uzvratiti udarac”? Kako su njemački, francuski i hrvatski mediji najavljivali “protuudar”? Kako je Bruxelles navodno pripremao “strateški odgovor”? Sve to su gutali i prenosili domaći mediji, bez trunke sumnje i provjere. Još jednom – svi su ispali budale. I još jednom – nisu izvukli nikakvu lekciju.
Europa – pacijent na aparatima
Istina je jednostavna i bolna. Europa više nema snagu za trgovinski rat. Ekonomski oslabljena, tehnološki ovisna, energetski ucijenjena i demografski iscrpljena, EU je postala birokratska olupina bez političke kičme. To nije samo rezultat lošeg upravljanja posljednjih godina, nego i sustavnog ekonomskog samoozljeđivanja koje traje najmanje 15 godina. Od zelenih eksperimenta, preko idiološke industrijske demontaže, do sankcija koje su više štetile nama nego “neprijatelju”.
U takvom kontekstu, ovaj sporazum – iako nepravedan – zapravo je najmanje loše rješenje. Bolje i to, nego potpuni ekonomski sukob sa SAD-om koji bi Europa izgubila u prvih 48 sati.
Što dalje?
Ono što ostaje kao slaba utjeha jest činjenica da Amerika, unatoč svemu, nije autokracija. Trump neće vladati doživotno. Nakon njega – moguće je da će doći predsjednik koji će imati više sluha za slobodnu trgovinu i istinsko partnerstvo.
Do tada, Europljanima ostaje da plaćaju skuplju energiju, da kupuju američko oružje i da gledaju kako njihova industrija polako gubi bitku na vlastitom tlu. Možda jednog dana shvate da je pravo pitanje: Tko upravlja Europskom unijom i u čijem interesu?
