Znanost je proces otkrivanja, stvaranja i prenošenja znanja, ali ne donosi uvijek dobre i korisne rezultate. Nije uvijek u pravu. Zna biti u krivu, a ponekad rješenjem jednog problema, stvori mnogo drugih. Poput svih ostalih djelatnika i znanstvenici znaju zaglibiti u loš rad, u proizvodnju društveno nekorisnog ili štetnog znanja.
Pojedince privuče blještavilo svijeta celebrityja pa koristeći ljudsko povjerenje prema znanstvenicima svoj rad glorificiraju pri tome pružajući nerealna obećanja. Štoviše, osim sklonosti samoreklami, aroganciji i samodostatnosti, znanost nije imuna ni od korupcije. Nerijetko znanstvenici falsificiraju svoje radove, provode neetička istraživanja kojima čak i namjerno štete zdravlju ljudi (slučaj Tuskegee jedan je od najmračnijih primjera u 20. stoljeću).
Osim toga, znanost do jučer demokratskih država danas se često financira novcem tradicionalno nedemokratskih država. Na primjer, već neko vrijeme čuvena američka Ivy League uvelike je financirana od Kine, Saudijske Arabije, Katara, Ujedinjenih Arapskih Emirata itd.
Nekad ugledna zapadna sveučilišta danas sve više sliče korporacijama kojima je glavni cilj zarada pa proizvode znanje koje „donatorima“ donosi dobit i pridonosi njihovoj agendi. U tom smislu, znanje postaje obična roba, a znanost gospodarska grana koja stvara profit i moć umjesto moralne ljude koji će proizvoditi širokim masama potrebno znanje. Tužna je činjenica da je u suvremenom svijetu znanost, poput kulture, stavljena na prodaju.
Po komercijalizaciji i korumpiranju znanosti najpoznatije su duhanska i farmaceutska industrija koja je ujedno i svjetski predvodnik u lažnom marketingu svojih proizvoda.
Na primjer, Pfizer je prije desetak godina, nakon priznanja krivnje, bio prisiljen platiti 2,3 milijarde USD-a zbog prijevarnog poslovanja, dijelom kao kaznu zbog počinjenja kaznenog djela, a dijelom kao obeštećenje građanima po privatnim tužbama. U kaznenom postupku priznali su da su svoj proizvod (lijek) namjerno lažno promovirali s ciljem obmane (prijevare) javnosti kako bi ostvarili veću zaradu.
Do 2012. to je bila najveća kazna ikad plaćena od farmaceutske tvrtke. Tada na scenu stupa GlaxoSmithKline, koji je te godine kažnjen s 3 milijarde USD-a (1 mlrd USD-a platio je državi za kaznenu odgovornost, a 2 mlrd za odštete građanima). Zaboravili su nadležnoj državnoj agenciji (FDA) prijaviti moguće kardiovaskularne probleme nakon korištenja njihovog lijeka, a u postupku je ustanovljeno da su davali izdašne nagrade bolnicama/liječnicima kako bi ovi prepisivali njihove lijekove. Kasnije, u 2015. godini tvrtka Takeda morala je platiti 2,4 milijarde USD-a jer je zatajila informaciju da njezin proizvod (lijek) može uzrokovati rak mjehura.
Razlozi za lažiranje znanstvenih radova i marketinških poruka uglavnom su banalni: napredovanje u karijeri i naravno, novac i moć kao udarni dvojac koji suvremenog čovjeka sve brže vodi u moralnu i biološku propast. Za novac, za još više novca; za moć, više moći, za apsolutnu moć dopušteno je gotovo sve. Prihvatljivo je lagati, ukrasti, korumpirati, naštetiti ljudima, čak i vlastitoj obitelji. A plandemija nekima donosi jako puno novca i moći, bilo da se radi o institucijama ili plandemijskim liječnicima i znanstvenicima. O zaradama Big Pharme da i ne pričamo. To se već sad, nepune dvije godine od početka plandemije mjeri u milijardama USD-a.
Novonormalne znanstvene metode u službi novog totalitarizma
Osim što je znanost sklona lažiranju radova iz banalnih razloga, nije se jednom u povijesti dogodilo da znanstvenici svojim radovima legitimiraju zločinačke politike. Ipak, nikad do sada vlast ih nije zaskočila i stisnula s tako moćnom i sveobuhvatnom agendom. Nakon lansiranja plandemije, „znanost“ (ponajprije bio/medicina) na globalnoj razini sve više pred našim očima postaje djelatnost koja umjesto čovječanstvu, služi jednoj vrlo uskoj grupi ljudi s krajnje upitnim/opasnim ciljevima. „Znanost“ to čini aktivno ili prešutno/prisilno.
Ne samo da „znanost“ služi posve određenoj grupi i svrsi, nego je sve vidljivije da direktno šteti velikom broju ljudi i to mnogo više od bolesti protiv koje nas (kao) brani, a koja je u dvije godine „pustošenja“ po Zemlji do danas uspjela usmrtiti tek 0,06% od ukupne svjetske populacije i to uz jaku potporu PCR testa i novonormalnog utvrđivanja uzroka smrti koje prednost daje Covidu. Uz sav napor vlasti da se SARS-CoV-2 prikaže kao kuga 21. stoljeća, stopa mortaliteta u 2020. godini u svim državama bilježi prosječne brojke unazad desetak godina, ponegdje tek s neznatnim odstupanjima kakvih je bilo i ranije.
Inače, svjetska populacija i dalje je „alive and kicking“ pa u protekle dvije godine neometano raste po više-manje istoj stopi po kojoj raste zadnjih desetak godina. Prema trenutnim podatcima, takav trend će se pokazati i na kraju 2021. godine pa će se broj od 7,79 milijardi u 2020. povećati na preko 7,9 milijardi duša u 2021. godini.
Ta i takva „znanost“ na koju se u plandemijsko doba pozivaju gotovo sve svjetske vlade i od njih plaćeni mediji, izgubila je gotovo svaku vezu s osnovama teorije spoznaje, da ne govorimo o metodama. Za početak, znanost i politika trebaju se voditi racionalizmom, a to znači da se do istine, do spoznaje i ispravne odluke dolazi isključivo na osnovi racionalnog i razumskog promatranja pojave i problema koji nas okružuje.
Suprotno tome, globalna „zdravstvena“ politika borbe protiv „pandemije“ krenula je u javnost slikama mrtvih ljudi koji leže po ulicama Wuhana, a ubrzo zatim detaljno je pripremljena i provedena drama u Bergamu. Nakon što je narodu slikama i riječima utjeran strah u kosti, za očuvanje općenarodnog zdravlja krenulo se s PCR testiranjem koje ne omogućuje dobivanje korisnih podataka (stvaran obim zaraze), nego vrlo lako (po potrebi) može poslužiti umnožavanju broja „zaraženih“, što je ustvrdio i nobelovac, Kary Mullis koji je izumio PCR test. Naime, za održavanje plandemije (straha) bitna je statistika koja se PCR testiranjem može rastezati po potrebi, od mjeseca do mjeseca, od regije do regije, od države do države.
Međutim, nisu ni želje ni interesi; ni drama ni galama, nego je razum izvor istine i spoznaje. Koliko plandemijske mjere u borbi protiv Covida, od početka do danas imaju veze s razumom, svatko razborit vrlo brzo spozna.
Ključan dio znanosti je i logika koju također ne možemo naći u mnogim važnim dijelovima „pandemijske“ politike. Među mnogima, spomenut ću tek jedan indikativan primjer: Budući da je dugoročan učinak „cjepiva“ nepoznat, da ne sprječava zarazu, ali može prouzročiti ozbiljne nuspojave, potpuno je nelogično i neetički prisiljavati bilo koga da se „cijepi“ radi dobrobiti zajednice, odnosno radi sprječavanja širenja virusa. O „cijepljenju“ djece koju Covid gotovo i ne dotakne, da i ne govorimo.
Zlostavljanje najmlađih vlasti opravdavaju tezom da se dijete lako može zaraziti, ne oboljeti, ali ipak (iako bez simptoma) prenijeti virus roditeljima, djedovima i bakama koji onda mogu stradati. Ali čak i kad bi virus tako lako skakao s asimptomatskih „bolesnika“ na druge osobe (što u pravilu nije slučaj), ne stoji li činjenica da su se roditelji, bake i djedovi mogli cijepiti pa bi time (navodno) zaštitili svoje zdravlje, a djeca bi mogla normalno živjeti, učiti, družiti se. Dakle, društvo na školsku djecu prebacuje zaštitu zdravlja starijih i brigu o njima? Ne bi li trebalo biti obratno?
Život u valovima
Poznato je i da se prilikom testiranja „cjepiva“ nije vodilo računa od starosnoj dobi i rasi iako je poznato da virus neke rase pogađa više od drugih, a najopasniji je za stariju populaciju s komorbiditetima (poput svakog malo „jačeg“ soja gripe).
Dakle, ako starija populacija koja daleko najviše stradava od Covida nije bila u dovoljnom broju (proporcionalno broju ozbiljnog obolijevanja) uključena u ispitivanje „cjepiva“ kako bi se zaključilo smanjuje li „cjepivo“ rizik od ozbiljnog obolijevanja u ugroženoj populaciji, tada nema ni temelja za valjani zaključak o koristi „cjepiva“ glede smanjenja broja slučajeva ozbiljnih komplikacija i smrti.
Uostalom, sad se vrlo jasno pokazuje da „cjepiva“ ne funkcioniraju, a velika je vjerojatnost i da se obistinjuje prognoza mnogih stručnjaka koji tvrde da procijepljivanje tijekom „pandemije“ uzrokuje jačanje virusa, odnosno produžuje trajanje „pandemije“. Dovoljno je pogledati stanje u najprocijepljenijim zemljama, od kojih neke poput Izraela bilježe sve veći broj slučajeva bolesti i smrti.
Po riječima dr. Kobija Haviva, ravnatelja Herzog bolnice u Jeruzalemu, oko 90% svih ozbiljnih slučajeva Covida u Izraelu čine potpuno „cijepljeni“ ljudi. Zbog „cjepiva“ čiji „pozitivan“ učinak traje oko pet do šest mjeseci (za negativan učinak saznat ćemo s vremenom) tamošnja vlast najavljuje i četvrtu dozu te „život u valovima“; život sa stalnim docjepljivanjima, jednom godišnje ili čak jednom u šest mjeseci. Tako predviđa izraelski glavni stožeraš, Salman Zarka.
„Znanost straha“: Cenzura uvijek i svuda
Znanost pored dokazivanja koristi i metodu koja se zove opovrgavanje kojim se dokazuje neistinitost postavljene teze. U slučaju plandemije, brojni znanstvenici i liječnici metodom empirizma mnogo puta su utvrdili apsurdne/negativne posljedice pretpostavljene istinitosti postojeće teze koja je temelj borbe protiv „pandemije“, ali svejedno, njihov ukupan znanstveni i stručan rad se odbacuje. Do jučer su bili ugledni i citirani, danas su ismijavani i cenzurirani.
Postoji mnoštvo dokaza koji jasno pokazuju cenzuriranje istinitih podataka, difamiranje liječnika i znanstvenika koji gotovo svakodnevno objavljuju mnoštvo novih spoznaja, protokola liječenja, svjedoče pred raznim odborima kako bi ostvarili osnovno znanstveno načelo, a to je da čovječanstvu čini dobro.
Nedavno je u „American Journal of Therapeutics“ objavljena meta-analiza o učinkovitosti Ivermektina u liječenju Covida. Rad pokazuje da rano liječenje Covida Ivermektinom značajno smanjuje smrtnost i duljinu hospitalizacije. Mnogi znanstvenici i praktičari na temelju istraživanja i iskustva to tvrde već više od godinu i pol dana. Treba znati da su Hidroksiklorokin i Ivermektin diskreditirani isključivo radi toga da bi krenulo s masovnom proizvodnjom „cjepiva“ protiv Covida te da bi ista dobila uvjetno odobrenje, budući da se ono daje samo u slučaju kada za bolest ne postoje učinkovite terapije lijekovima.
Sjetimo se, Lancet je objavio lažiranu studiju koja je vlastima poslužila za odustajanje od korištenja učinkovitih lijekova. Uredništvo je kasnije priznalo lažnost studije. Ali to se vlasti ne tiče. Njihova politika je čvrsta, „znanstvena“ i ne smije se preispitivati. O tome su obaviješteni svi liječnici koji i dalje žele raditi u struci. Službena teza je postavljena i ona se brani svim sredstvima. Ako treba novim zakonima, strožim mjerama, policijom i vojskom.
Ipak, znanost nije cenzura, lažiranje studija, sijanje straha i poticanje konformizma; znanost ne počiva na krivim i neprovjerenim pretpostavkama. Znanost krasi skepsa, nepovjerenje prema dostignutom, nepomirljivost i nezadovoljstvo postignutim; stalna sumnja i provjera, pogotovo kad je jasno da nešto nije u redu i da se stanje može i mora ispraviti.
Znanost ne ekskomunicira kolege s drukčijem mišljenjem, ne ismijava ih i ne difamira, a sve to rade predstavnici plandemijske pseudoznanosti kojih na žalost ne manjka, jer onih koji poslušno služe moćnicima na vlasti nikad nije manjkalo.
Metoda autoriteta i uvjeravanja
Dakle, u nedostatku validnih dokaza za svoje teze, vlasti igraju na metodu uvjeravanja i autoriteta, iako u znanosti te metode ne vrijede. U znanosti se autoritet ne prihvaća kao argument, posebice ne kao dokaz istinitosti pa nije važno tko je što rekao, nego kako je utvrdio to što je rekao. Na primjer, po pitanju nošenja maski u školama, stožerašica Markotić roditeljima koji sve manje vjeruju u mjere i propitkuju njihovu učinkovitost uvredljivo poručuje da si kupe plastičnu igračku pa neka se s njom igraju liječnika, a svoju djecu neka prepuste „struci“.
To je klasično pozivanje na autoritet i ulazi u sferu religije i ideologije. A u znanost, kao ni u znanstvenika se ne vjeruje jer niti je znanost religija niti je znanstvenik Bog. Usprkos tome, novi društveni „autoriteti“ svakodnevno komuniciraju sadržaj bez ikakva smisla, a ipak, u ušima mase to odzvanja kao nesumnjiva istina i mudrost, kao zaštita zdravlja. Na žalost, to nije nikakva novost.
Masovna manipulacija, kao metoda „bezbolnog“ uvjeravanja postoji od kad je čovjeka u zajednici. U plandemijskom svijetu zapanjuje jedino obim i stupanj uspjeha prijevare te lakoća s kojom vlast održava svoju nasilnu politiku – navodi žrtvu da sama sebi našteti i usput to plati vlastitim novcem.
U Hrvatskoj od visokopozicioniranih političara jedino predsjednik države, Zoran Milanović povremeno preispituje “pandemijsku” politiku i komunicira razumne stavove. A kad on postane glas razuma u društvu, onda znamo da već živimo u novonormalnom svijetu.
