Trideset i jednu godinu nakon Daytonskog sporazuma hrvatski narod u BiH je doveden u stanje političke i egzistencijalne obespravljenosti, kakvu nije doživio čak ni u najtežim godinama rata. Ono što se nakon 1995. godine činilo kao minimalna, ali ipak postojeća zaštita kroz kakvu – takvu konstitutivnost i mehanizme ravnoteže, danas je gotovo potpuno uništeno. Hrvati su iz pozicije konstitutivnog partnera u zajedničkoj državi transferirani u politički manjinski faktor, koji se može po slobodnoj volji preglasavati, marginalizirati i ignorirati.
Petritschevi jednostrani amandmani
Ključna prekretnica odigrana je početkom 2000-tih, kada je austrijski diplomat i visoki predstavnik Wolfgang Petritsch proveo niz jednostranih, protupravnih i otvoreno antihrvatskih amandmana na Ustav Federacije BiH. Ti amandmani nisu bili tehničke prirode, radilo se o sustavnom političkom i pravnom nasilju nad izvornim Daytonskim sporazumom. Između ostalog, izmijenjena su tom prilikom pravila izbora zastupnika u Dom naroda Federacije, oslabljen je hrvatski utjecaj u mješovitim županijama te teško narušen princip ravnopravnosti dva konstitutivna naroda. Time je Petritsch otvorio vrata bošnjačkom hegemonizmu i opasnom političkom preglasavanju, pretvorivši Federaciju iz partnerstva u mehanizam bošnjačke dominacije. Potezi su, bez sumnje, bili svjestan politički čin koji je označio početak razgradnje hrvatskih prava.
Bošnjačka dvoličnost
Bošnjaci, koji se vole formalno predstavljati kao hrvatski saveznici tijekom i neposredno nakon rata, Petritscheve intervencije nisu tek načelno prihvatili, dapače, s velikim su ih oduševljenjem iskoristili. Umjesto da poštuju duh Washingtonskog sporazuma i ravnopravnost, bošnjačka politika sve je to pretvorila u oruđe sustavnog preglasavanja Hrvata, što se isključivo može tumačiti kao klasičan čin izdaje saveznika. Izdaje koju povijest ne zaboravlja, a hrvatski narod svakako im neće oprostiti. Naime, oni koji su se zaklinjali u zajedništvo protiv srpskog agresora, koji su obilato koristili hrvatsku i vojnu i logističku pomoć, onog momenta kada su dobili međunarodnu podršku za hegemoniju okrenuli su leđa jučerašnjim partnerima.
Ta izdaja moralna je i ozbiljna politička mrlja na bošnjačkoj politici, koja će ostati zabilježena. Osim Petritscha i bošnjačke strane ogromnu odgovornost snosi i europska politika, jalova, licemjerna i duboko neprijateljska prema hrvatskim nacionalnim interesima. Desetljećima je Bruxelles više ili manje otvoreno podupirao koncept ‘građanske BiH’, koji u praksi znači bošnjačku dominaciju, umjesto ravnopravnosti naroda dobili smo europsku ‘crnu rupu’, koja je Hrvate dovela praktički u bezizlaznu situaciju, dok su priče o europskom putu BiH bile zapravo paravan za politiku aktivnog podrivanja hrvatskih interesa.
Pomak nakon tri desetljeća
Upravo stoga Rezolucija koju predlaže Domovinski pokret predstavlja najozbiljniji i najpotrebniji politički dokument nakon tri desetljeća propalih politika. Ona jasno determinira i uzroke i odgovorne, te nudi radikalan zaokret. Umjesto da i dalje moli europske partnere, koji su pokazali kako im hrvatski interesi nisu prioritet, Rezolucija se obraća SAD-u i administraciji predsjednika Trumpa, jedinoj sili koja može lupiti šakom o stol i nametnuti realna rješenja. S obzirom na to da su duboko zarobljeni u briselskoj matrici valja računati i s time da će HDZ i koalicijski partneri vrlo vjerojatno biti protiv Rezolucije, očekivano je kako će govoriti o mogućoj ‘destabilizaciji”,o ‘ugrozi europskog puta’, o ‘nepotrebnom zaoštravanju’, i sličnom jalovom parolaštvu.
Na žalost, ta i takva retorika samo otkriva dubinu njihove kapitulacije, oni tako ne brane hrvatske interese, time brane vlastitu udobnost i briselsku podobnost, u stanovitoj mjeri spremni su žrtvovati interes vlastitog naroda u BiH na oltaru tih europskih deluzija. To nije državnička politika, to je politika nacionalne slabosti i slabljenja vitalnih interesa. U konačnici, hrvatski sabor ima i ustavnu obvezu štititi hrvatski narod u BiH, i ta obveza ne prestaje onda kada postane neugodna za Bruxelles. Usvajanje ove Rezolucije ne bi bilo čin agresije, bio bi to čin povijesne odgovornosti i priznanje da se nakon trideset godina gubitka prava, ponižavanja, majorizacije i izdaje više ne može nastaviti starim putem.
Cijelu kolumnu pročitajte na narod.hr.
