Pobjeda grupe Lelek nadilazi glazbeni ukus – ona otvara pitanje normalizacije identitetskog izraza, pomicanja kulturnih granica i simboličke rehabilitacije onoga što je donedavno bilo izvan mainstreama.
Pjesma nosi dublju simboliku – zamišljena je kao emotivna posveta ženskoj izdržljivosti, kolektivnom pamćenju i identitetu koji se prenosi kroz generacije.
Inspiraciju su članice sastava pronašle u sudbini katoličkih žena iz Bosne i Hercegovine u vrijeme Osmanskog Carstva, koje su se tetovirale kako bi se zaštitile od ropstva, prisilnih brakova i nasilja.
Te tetovaže nisu bile samo ukras, već dio rituala i naslijeđa koje su bake prenosile na svoje kćeri i unuke.
U nastavku donosimo osvrt Ivana Pletikosa na ovogodišnji hrvatski izbor pjesme za ”Eurovision Song Contest” , odnosno Doru, koji pobjedu grupe Lelek promatra iz šire perspektive kulturnih i društvenih promjena.
Pletikos ne analizira samo pjesmu i scenski nastup, nego otvara pitanje odnosa popularne kulture i politike, dinamike društvenih ciklusa te pomicanja granica onoga što je u javnom prostoru prihvatljivo i legitimno. Prema njegovu tumačenju, ovogodišnja Dora nadilazi okvir glazbenog natjecanja i postaje simbolički indikator kulturnog raspoloženja u Hrvatskoj i Europi.
”Rasprava o pobjedi grupe Lelek na Dori, otvara mnogo šire pitanje od samog izbora pjesme za Eurovision Song Contest/ Eurosong. Ona zadire u odnos popularne kulture i politike, u dinamiku društvenih ciklusa te u fenomen pomicanja tzv. Overtonova prozora – granica onoga što je u javnom prostoru prihvatljivo i legitimno.
U hrvatskom kontekstu, stvar nije trivijalna. Glazba je ovdje više od estetike: ona je identitetsko bojno polje. Upravo zato jedan festival, osobito ako dolazi nakon godine obilježene kulturnim i društvenim napetostima i to napetostima koje u centru bitke imaju jednu pjesmu i jednog pjevača, ima simboličku težinu koja nadilazi samu glazbu.
Dugi niz godina estetski obrazac koji se povezuje s opusom Marka Perkovića Thompsona bio je, barem u institucionalnom i medijskom mainstreamu, percipiran kao ruban ili kontroverzan, da budem eufemističan iliti politički korektan. Da se ne lažemo bio je debelo off, skoro na rubu ilegalnosti. Ako danas elementi sličnog kulturnog registra, koji su do ove Dore bili gotovo izopćeni iz mainstreama – povijesno-rodoljubna tematika, etno-motivi, simbolika kršćanskog identiteta – postaju dio pobjedničkog diskursa, to se mora tumačiti kao proces normalizacije.
No preciznije je reći da nije nužno riječ o „pomaku udesno“, nego o legitimaciji identitetskog izraza. Drugim riječima, tematiziranje nacionalnog i povijesnog više ne izaziva automatski sumnju ili institucionalni otpor do izopćenja, nego ulazi u zonu kulturno prihvatljivog.
Europska popularna kultura posljednjih desetljeća bila je snažno obilježena globaliziranim anglo-pop obrascem i transnacionalnom estetikom, odnosno woke kulturnim obrascem. U tom kontekstu, povratak nacionalnim jezicima i folklornim motivima može se promatrati kao estetski i tržišni odgovor na osjećaj uniformiranosti.
Vidljivo je da i na Eurosongu sve više zemalja uspješno nastupa na vlastitom jeziku, s jasnim lokalnim identitetskim kodom. Autentičnost je postala konkurentska prednost. Taj trend nije isključivo hrvatski, ali u Hrvatskoj dobiva dodatnu simboličku težinu zbog povijesnih i političkih okolnosti.
Posebno je zanimljiv motiv tetoviranja žena u srednjoj Bosni, osobito oko Kraljeve Sutjeske. Tradicija tzv. sicanja, s križevima kao oznakama kršćanskog identiteta, u kolektivnoj memoriji često se povezuje s očuvanjem identiteta u osmanskom razdoblju. Premda povijesna znanost pristupa tim narativima oprezno, njihova simbolička snaga je neupitna.
U današnjem europskom kontekstu, obilježenom raspravama o radikalizmu, migracijama i integraciji islamske kulture, takva simbolika može dobiti dodatne slojeve značenja. No važno je razlikovati afirmaciju vlastitog identiteta od negacije drugoga. Umjetnost često funkcionira na razini višeznačnosti: govori o prošlosti, ali rezonira sa sadašnjošću.
Popularna kultura i ne samo popularna već je to intrizično za kulturu u svojoj biti je „pjetlovo kukurikanje“ – najava promjene prije njezine formalne artikulacije. Kultura je osjetljivija na emocije, strahove i aspiracije društva nego institucionalna politika. Ona može anticipirati pomake koji će tek kasnije postati vidljivi u izbornim rezultatima i javnim politikama.
U tom smislu, svjedočimo širem europskom ciklusu u kojem se naglasak pomiče od globalističke homogenosti prema pluralizmu identiteta. Neki će to nazvati „skretanjem udesno“, drugi „suverenističkim buđenjem“, treći „postglobalističkom fazom“. No možda je preciznije reći da je riječ o potrazi za ravnotežom između otvorenosti i ukorijenjenosti.
U Hrvatskoj je glazba dodatno opterećena povijesnim iskustvom rata, tranzicije i sporova oko interpretacije prošlosti. Zato svaka simbolička gesta ima veću amplitudu značenja. Ono što je drugdje tek estetski trend, ovdje je dio šire rasprave o „dizajnu budućnosti“ Hrvatske kao države i kao nacije.
No dugoročne zaključke moguće je donositi tek ako se trend potvrdi kroz vrijeme – kroz ponavljanje, širenje i stabilizaciju kulturnog obrasca.
Pobjeda sjajnih djevojaka iz grupe Lelek na Dori sama po sebi ne dokazuje duboki društveni zaokret. No kao simbol u širem kontekstu nesumnjivi je indikator kulturnog raspoloženja. A kultura, kao što već rekoh, često najavi promjene prije nego što ih politika imenuje.
I završiti ću kako sam počeo; da se ne lažemo: ovo je pobjeda Thompsona!” napisao je Ivan Pletikos.
crodex.net
