Porfiriju su se zacrvenjeli obrazi i iskreno se radovao napjevu koji je uslijedio i koji je pjevao iz petnih žila
Nakon što je otpjevao četničku pjesmu, Porfirija su štitili svi mediji u Hrvatskoj. Lagali su da je snimka montirana, da je Porfirije prestao pjevati kad je shvatio o čemu se pjeva i slično.
Iako je iz videa u kojem pop četnik uvodničar jasno najavljuje da će se pjevati četnička pjesma, jasno da je preuzvišeni znao što je na repertoaru.
I iskreno se radovao napjevu koji je uslijedio i koji je pjevao iz petnih žila. Ista ta glasila su one koji su Porfirija optuživali za četništvo, nazivali fašistima, a probleme društva vidjeli u Skeji i njegovim momcima.
Po njima, jedini hrvatski problem je ustaštvo, dok se za četnike smatra da su hrvatska desničarska izmišljotina, a ako i postoje da se jave samo u opravdanim slučajevima, tj kad ih ustaše isprovociraju. Zbog čega ih se, ako već ne pozitivnima, treba smatrati barem nebitnima.
Medijsko drukanje koje je umanjivalo Porfirijev čikaški četnički skandal nije trajalo tjedan ili mjesec dana, nego su naše medijske i “ljudskopravaške” vedete držali njegovu “busiju” godinama.
Biti pripadnikom Porfirijeva kružoka, što je značilo oduševljeno nazočiti druženjima koja je skupa sa SDSS om organizirao dotični, bila je stvar prestiža i siguran znak pripadnosti demokratskoj, mirotvornoj i humanističkoj eliti. Kakvo je to mirotvorstvo koje za saveznika ima četništvo, ostalo je nejasno.
Ali nije novost, jer ideološki predci pripadnika Porfirijeva kružoka još su tamo 1941. tadašnje velikosrbe koji su se kolebali između Titove i Kraljeve vojske, do kraja rata većim dijelom uspješno “popartizanili” i tako preveli u antifašiste, skupa s njihovim amnestiranim zločinima.
Isto su pokušali i na mitingu na Petrovoj gori 1990., ali se četnici tada nisu više imali razloga prikrivati pod skutom “bratstva i jedinstva” i “antifašizma”.
Tek kad je Porfirije postao poglavar SPC-a i izveo čuveni helikopterski desant u Crnoj Gori (što je u svijesti ovdašnje neopartizanije imalo važnost četničkog napada na Užičku Republiku) pa se uz to dodatno kompromitirao izjavama o prihvatljivosti promjene granica i opetovanim slikanjem pored fotki četničkih prvaka, prestala je u “porfiromanija” u Hrvatskoj.
Ali prestala je bez imalo medijske pompe, u tišini potpuno suprotnoj donedavnom vehementnom “porfirijstvu” i najvažnije, prestala je bez kajanja, bez svijesti o pogrešnosti “porfirijskih zanesenja” i sa samo jednom željom: da se što prije pronađe novog velikosrpskog saveznika kojeg će se promovirati u mirotvorca i saveznika u borbi protiv “ustaštva”.
I kad im četnici vitlaju noževima u vlastitom dvorištu, naši antifašisti, vođeni vječnom jugoslavenskom “budnošću”, neprijatelja nepogrješivo nalaze na hrvatskoj strani.
I tu ne pomaže ništa. To nije političko stanje koje se može promijeniti, to je neizlječiva dijagnoza.
Otuda i presuda novinaru Juriču, i poput revolucije permanentna protuustaška histerija u Hrvatskoj koja se obrušava i na pojave koje se mogu dovesti u kontekst ustaštva (poput pozdrava Za dom spremni koji je u Domovinskom ratu nedvojbeno zadobio značenje koje nadilazi ustaštvo) i na pojave koje s ustašama nemaju nikakve veze, poput hrvatskog grba s prvim bijelim poljem.
A kad takvih pojava u Hrvatskoj nema (a zaista ih je beznačajan broj), onda ih se pronađe u Australiji ili inscenira bilo gdje.
Izvor: HKV / Egon Kraljević
