Mjesto na kojemu bi Srbija mogla biti namirena je Crna Gora. Novi crnogorski predsjednik Jakov Milatović uživa potporu Sjedinjenih Američkih Država, ali i Bruxellesa gdje će mu biti prvi državnički posjet.
Koliko god se Aleksandar Vučić trudio uvjeravati srbijansku javnost da „nije ništa potpisao“, nedavni sporazum iz Ohrida faktično znači priznanje samostalnosti Kosova.
Jer, ako Srbija ne će raditi probleme ulasku Kosova u UN i priznaje kosovske putovnice, onda je to faktičko priznanje. Pokrajine nemaju putovnice, nego je to odlika suverenih država. A u međunarodnim odnosima usmeno sklopljeni sporazumi imaju obvezujuću snagu kao i oni pisani. Kad je u pitanju Kosovo, Srbija će se morati zadovoljiti s formiranjem Zajednice srpskih općina.
Zapadna potpora srbijanskim interesima
Hoće li Zapad Srbiji ponuditi nešto za uzvrat? Za početak treba podsjetiti da je Srbija još od 19. stoljeća uživala potporu nekih od ključnih zapadnih zemalja kao što su Velika Britanija i Francuska. Britanac R. G. D. Laffan, koji je bio u misiji vojnog savjetnika pri srpskoj vojsci, u svjetlu priprema za izgradnju željeznice Berlin-Bagdad, čija se izgradnja kosila s britanskim interesima, izjavio je: „Samo jednim pogledom na zemljovid svijeta vidi se lanac zemalja koje se prostiru od Berlina do Bagdada.
Njemačko Carstvo, Austro-Ugarsko Carstvo, Bugarska, Turska. Samo jedan mali komad zemlje presijeca taj put i sprječava spajanje dvaju krajeva toga lanca. Taj se mali komad zove Srbija. Srbija, mala, ali prkosna, stoji na putu između Njemačke i velikih luka Carigrada i Soluna i drži vrata za istok. Srbija je uistinu bila prva crta obrane naših istočnih posjeda. Ako bude poražena ili uvučena u sustav ‘Berlin-Bagdad’, naše će veliko, ali slabo zaštićeno carstvo uskoro osjetiti udar njemačkog prodora na Istok”.
Geopolitički interesi Velike Britanije dugo su vremena predstavljali uzrok potpore Londona srbijanskim velikosrpskim interesima. To je rezultirao stvaranjem dvije Jugoslavije. Podsjetimo da je i početkom devedesetih Britanija uvela embargo na naoružanje Hrvatskoj i time se svrstala na stranu Beograda.
I Sjedinjene Američke Države početkom agresije na Hrvatsku stajale su na poziciji očuvanja Jugoslavije ako treba i pod srbijanskom hegemonijom, a potporu Hrvatskoj daju pred kraj rata. Ipak, otvorena potpora Srbiji prestaje nakon Miloševićeva neuspjeha, a London je organizirao i neke otvorene protusrpske akcije kao što je rezolucija o Srebrenici. Neki su zapadni diplomati zahtijevali da se Srbija „trajno isključi iz europskog razvoja“.
Srbija ponovno dobiva na važnosti
Međutim, u okviru ponovnoga rivalstva s Rusijom, ali i Kinom Srbija ponovno dobiva na geopolitičkoj važnosti te ju se nastoji usisati u zapadnu sferu utjecaja. To se ne može učiniti samo primjenom batine, nego i mrkve. Srbiji će se u zamjenu za Kosovo vjerojatno obećati neke kompenzacije na drugim mjestima. Iako de facto egzistira kao samostalna država Republika Srpska (koja u proruskim stavovima prednjači i u odnosu na Srbiju) ne će dobiti potporu za osamostaljenje. Potpuno su iluzorni bilo kakvi Dodikovi zahtjevi za separacijom i oni služe jedino za unutarnjopolitičke potrebe.
Mjesto na kojemu bi Srbija mogla biti namirena je Crna Gora. Novi crnogorski predsjednik Jakov Milatović uživa potporu Sjedinjenih Američkih Država, ali i Bruxellesa gdje će mu biti prvi državnički posjet. Za njegova su glasovali i razočarani bivši pristaše DPS-a (kriminal i korupcija predstavljaju teški balast te stranke), ali, posebno u drugom krugu, i podupiratelji utapanja Crne Gore u „srpski svet“.
Milatović je dobio jasnu potporu Vučića i Dodika, a pojedini crnogorski analitičari smatraju ga rezervnom opcijom „srpskog sveta“ nakon poraza Andrije Mandića u prvom krugu. U lipnju nas očekuju parlamentarni izbori na kojima bi pokret „Europa sad“ mogao dobiti i predsjednika vlade, vjerojatno u kombinaciji s Aleksom Bečićem. Njihov kandidat će biti Milojko Spajić koji je kao i Milatović bivši član Krivokapićeve prosrpske vlade kadrovirana u manastiru Ostrog.
Utapanje Crne Gore u „srpski svet“
Đukanovićeva predizborna kampanja uglavnom se svodila na parole, a biračima se nije nudila autentična crnogorska priča. Ipak, Zapad je svoga novoga neistrošenog kandidata potražio u Jakovu Milatoviću kojemu su birači honorirali podizanje plaće za nekoliko stotina eura kad je bio ministar gospodarstva. S druge strane, podupirali su ga i velikosrpski krugovi. Prije svega zato što im je bila dobra svaka alternativa u odnosu na Đukanovića kojega optužuju za stvaranje protusrpskoga raspoloženja u Crnoj Gori.
Vrlo brzo će se pokazati kojim će smjerom krenuti Milatović. I Dritana Abazovića smatralo se zapadnim čovjekom pa je ipak vrlo brzo pronašao zajednički jezik s provučićevskim krugovima. Milatović je vjernik Srpske pravoslavne crkve (koja ima – pokazalo se to tijekom litija – ogroman utjecaj u Crnoj Gori) i podupiratelj inicijative Otvoreni Balkan koja najviše koristi donosi Srbiji.
No izgledno je da će voditi prozapadnu politiku. Ako ne će „talasati“ prema Rusiji Zapad bi mu to mogao honorirati i dopustiti snaženje srpskoga utjecaja u Crnoj Gori, posebno ako Vučić nastavi put prema Zapadu.
On ne će, doduše, ostvariti maksimalističke ciljeve „srpskoga sveta“ u Crnoj Gori kao što je povlačenje priznanja Kosova (nakon sporazuma u Ohridu deplasirano je da to Beograd traži od bilo koga) ili izlazak iz NATO-a. No otvorit će se put jačanju srpskoga utjecaja u Crnoj Gori na druge načine. Već danas iz političkih i medijskih krugova u Srbiji poručuju da se položaj Srba u Crnoj Gori popravio od kolovoza 2020.
Bez temeljitog političkog rebrendiranja i jačanja crnogorske suverenističke opcije Crna Gora je na putu da postupno, mic po mic, ponovno završi u zagrljaju „srpskoga sveta“. Ovaj se je želio nasloniti na Rusiju (što ratom u Ukrajini pada u vodu), no tko nam jamči da sutra ne će pronaći nove – stare saveznike na zapadnim paralelama i meridijanima?
Izvor: HKV / Davor Dijanović
