»Nije to bio ispad pojedinaca u naletu trenutačne mržnje i osvete, nego odavna smišljeni pakleni plan koji se počeo provoditi nakon prve puške koja je opalila u Srbu 27. srpnja 1941.«
Povijesna istina, strogo čuvana od javnosti punih 75 godina, unatoč tome što je jama otvora 80 x 60 cm bila zazidana 1966. godine kako bi se prikrio zločin, prije nekoliko godina je bez velikih nepoznanica izišla na vidjelo i bacila na krivotvoriteljsko smetlište tobožnji »partizanski ustanak« u Srbu. Koliko god to bolno bilo za sadašnje HDZ&SDSS čelništvo, antifašističke i druge nevladine udruge, temeljem dosadašnjih znanstvenih istraživanja i svjedočenja potomaka žrtava, riječ je o stravičnom zločinu nad nevinim hrvatskim žrtvama – obiteljima iz zaseoka Ivezići koji su pobijeni tijekom tzv. ustanka u Srbu. Ono je tada potpuno opljačkano i spaljeno, a ubijeno je 37 osoba, među kojima 18 djece u dobi od tri do 18 godina. U jamu su bačene i trudnice, a spasila su se samo dvojica mladića i jedna djevojka.
Inače, u ovom kraju istočne Like Hrvati su praktički nestali, iščezli. Nedvojbeno i zaslugom tzv. “ustanika” iz srpnja 1941. godine. Primjerice, župa Boričevac prije 75 godina brojila je 2.000 hrvatskih mještana, no nakon ljeta 1941. hrvatski živalj je doslovce nestao. Selo je posve uništeno i spaljeno, zauvijek je nestalo s topografije tog područja.
Na vidjelo izlazi istina o ustaničkom, zapravo četničko-partizanskom teroru iz 1941. godine kada se s tih područja hrvatsko stanovništvo nakon brojnih pokolja moralo iseliti. Tko nije izbjegao teško bi izvukao živu glavu. U tim krajevima popis zločina nad Hrvatima je užasan…
Očito je iz popisa da je svih skupa Ivezića pobijeno točno 37. Budući da je iz jame na Dabinu vrhu izvađeno 19 žrtava, da ih je u Srpskome Klancu ubijeno sedam, preostalih 11 treba potražiti, najvjerojatnije, u jami Golubinki, u kojoj je također najavljeno iskapanje.
Nije teško doći i do imena odgovornih za taj zločin, barem po zapovjednoj odgovornosti, jer su četničko-partizansku pobunu u Srbu 27. srpnja 1941. zajednički vodili zapovjednici u novoosnovanoj četničkoj brigadi, koja je imala 1000 naoružanih četnika i 60 komunista partizana: Miloš Torbica, Jovo Keča, Pajica Omčikus, Stevo Radenović i drugi, kao i zapovjednik partizanskoga odreda Đoko Jovanić, kasniji general JNA. Dakako, nitko od njih nikada nije odgovarao za monstruozni zločin, nego su uživali sve »prvoboračke« i »antifašističke« blagodati i povlastice!
Osim toga, brotnjanske se žrtve moraju promatrati u sklopu svih žrtava na širem području Donjega Lapca, Velikoga Bubnja, Boričevca i Brotnja, kojih je bilo više od 430, kao posljedica srpskog ustanka u Srbu.
Na kraju, nije li došlo vrijeme da se čelnici hrvatske države jasno odrede prema tim događajima i da se pokrene inicijativa za uklanjanje spomenika kojim se veliča bezobzirni zločin nad hrvatskim civilima, pogubljenima bez suda i presude?
