Fašist, ustaša, četnik, balija, izdajnik, strani plaćenik. Na Balkanu se imena neprijatelja mijenjaju, ali obrazac ostaje isti: protivnika najprije treba izbaciti iz ljudske zajednice, a zatim se svaki obračun s njim može proglasiti pravednim.
Profesor Ugo Vlaisavljević u tekstu koji slijedi iznosi jednu od svojih najprovokativnijih teza: Jugoslavija nije svojim nasljednicima ostavila samo granice, dugove, vojarne i političke elite. Ostavila im je i način mišljenja u kojem politički protivnik nije sugovornik, nego neprijatelj kojega treba poraziti, poniziti ili ukloniti.
Prema njegovoj analizi, titoistički antifašizam nije završio pobjedom nad fašizmom. Ratnu je logiku prenio u mir. Svaki protivnik režima mogao je biti proglašen fašistom, a protiv fašista, jednom kada mu se oduzme pravo na razgovor i ljudsko dostojanstvo, dopuštena su sva sredstva.
Vlaisavljević zato povezuje Bleiburg i Srebrenicu. Ne tvrdi da su ta dva povijesna događaja jednaka, niti izjednačava njihove žrtve i okolnosti. U njima prepoznaje isti mehanizam: zarobljene i razoružane ljude, discipliniranu vojnu strukturu, organizirana pogubljenja, logistiku uklanjanja tijela i pokušaj da se zločin zauvijek sakrije.
Njegova je teza još neugodnija za današnje nacionalne politike. Nacionalizmi koji su srušili Jugoslaviju nisu, tvrdi autor, potpuno odbacili njezin politički mentalitet. Samo su promijenili identitet neprijatelja.
U Hrvatskoj je komunističkog „klasnog neprijatelja“ mogao zamijeniti Srbin ili Jugoslaven. U srpskoj politici Hrvat je postao ustaša, a Bošnjak Turčin ili islamist. U sarajevskom političkom govoru Srbi i Hrvati često postaju fašisti, četnici, ustaše ili nasljednici zločinačkih projekata.
Rječnik se prilagođavao naciji. Logika je ostala ista.
Političkog protivnika ne treba saslušati. Treba ga moralno zagaditi.
Ne treba mu odgovoriti na prijedlog. Treba dokazati da nema pravo predlagati.
Ne treba ga pobijediti na izborima. Treba ga proglasiti opasnošću za državu, narod, civilizaciju ili antifašizam.
Zbog toga ovaj tekst nije rasprava samo o 1945. ili 1995. godini. To je tekst o današnjoj Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji, gdje se političke rasprave i dalje vode jezikom posljednjeg rata.
Vlaisavljević upozorava da se onoga trenutka kada protivnika proglasimo fašistom s kojim nema razgovora politika počinje pretvarati u rat. Kao izlaz ne nudi novi pobjednički kolektiv, nego treću stranu: ustavnu demokraciju u kojoj protivnik zadržava pravo na život, glas i političko djelovanje.
Tekst je dug, zahtjevan i namjerno uznemirujući.
Ne morate se složiti s njegovim usporedbama.
Ali nakon njega teško je ne primijetiti koliko često današnje politike još govore jezikom vojski koje tvrde da su odavno demobilizirane.
Izvor:Ugo Vlaisavljević/poskok.info/HMS
