Legendarnoj protuoklopnoj postrojbi iz Borova naselja Žutim mravima jutro 26. rujna 1991. ni po čemu nije bilo posebno. Iz pravca Trpinje, po istoimenoj cesti, prema njima su krenuli tenkovi i transporteri JNA. Do tada su ih uništili desetke i «posao» koji se našao pred njima nije ih posebno uzbuđivao. Još jedan bio je pogođen od strane Žutih mrava. Iz tenka se nekoliko metar uvis podigao plamen.
I ovoj bi priči u tom trenutku vjerovatno došao kraj da za nišaniskim spravama uništenog tenka nije sjedio tada 24-godišnji Siniša Jovanov iz Pančeva koji je pobjegao iz tenka i sakrio se u obližnju kuću.
“Proveo sam nekoliko dana u nekom špajzu u mraku, izgubljen i u strahu, onako gladan posegao sam za nekom tekućinom da ublažim žeđ, mislim da je bio paradajz u boci. Slušao sam kako Hrvati često šetaju po dvorištu i čuo sam Marića (Andriju) i taj mi se čovjek činio smiren i dobar… Nakon par dana odlučio sam se predati pa šta bude… Čuo sam u dvorištu kako dečki razgovaraju, u špajzu sam ostavio pušku i izletio pred zbunjene gardiste koji su gledali od kuda sam se stvorio… Tražio sam Andriju Marića i tako sam odgovarao na svako pitanje. Sproveli su me u štab i tu su me ispitivali, ali i dalje sam inzistirao na tome da dovedu Marića ili ne govorim ništa. Prije dolaska u Vukovar, naši su pričali kako ustaše kolju djecu, kako presjecaju kablove sa bandera i prže strujom po tenkovima, govorili su da je bolje se ubiti nego pasti živ u ruke ustašama…od tih priča sam se uvijek znao naježiti…ali, dok sam čekao da se Marić pojavi, primijetio sam da nema ustaša i da su svi vojnici zapravo dojučerašnji radnici, ratari i pošteni ljudi, pa glava mi je još na ramenima, a ni šamar nisam dobio od kad su me zarobili!
Na vratima se pojavio Marić i pita tko ga toliko treba, i kada su pokazali na mene, gledao je zbunjeno i upita me da li se mi znamo od nekuda!? Rekao sam mu da ja njega poznam iz dolazaka u dvorište u kojoj sam kući bio sakriven. Na stol su stavili par konzervi i kruha, srknuo sam sardine jako brzo jer par dana osim paradajza nisam ništa okusio. Andrija je sjedio nasuprot mene i gledao me kako proždrljivo trpam hranu u sebe i počeo: “Imaš dvije opcije: 1. Da te prebacimo u Bosnu, pa kud te volja? i 2. Da te predamo tvojima nazad?”
Gledao sam zbunjeno jer sam očekivao da jedna od opcija bude metak u čelo i zdravo! Upitao sam Andriju: “Vi me nećete ubiti?” Gledali su svi zbunjeno u mene, a Andrija promrmlja: “Rekli smo ti opcije!” Pomislio sam ako me vrate mojima, optužit će me za dezerterstvo i metak u čelo, a kuda dalje da idem. Skočio sam sa stolice i rekao Andriji: “Ja nazad ne mogu, a vi me nećete ubiti! Ako se gine, će da ginemo zajedno!”
Nije prebolio Andrijinu smrt
Siniša Jovanov, srpski vojnik, postao je nakon toga najbolji prijatelj hrvatskoga heroja Andrije Marića. Priključio se Žutim mravima i obrani Vukovara, preživio teško ranjavanje, oženio se i živi u Zagrebu, te do dan danas nije prebolio smrt Andrije Marića koji je poginuo na Kupresu 10. travnja 1992. godine.
