Premalo se u Lijepoj našoj govori o ljudima kao što je general Željko Glasnović, a njegova biografija baš to zaslužuje. Zbog hrabrosti, moralnog integriteta i domoljublja postao je istinska legenda.
General Glasnović je rođen 1954. u Zagrebu, s obitelji seli u Kanadu gdje pet godina služi u ondašnjoj vojsci. Godinu i pol bio je u francuskoj Legiji stranaca. U Hrvatsku dolazi u kolovozu 1991. Priključuje se Zboru narodne garde. To mu je bila treća vojska. Vodio je borbena djelovanja u Lici, ratovao je na Južnom bojištu. Nakon pada Vukovara prelazi po zapovjedi u Tomislavgrad, u Bosnu i Hercegovinu, gdje je trebalo obučavati nove postrojbe. Priključen je bojni Zrinski na kraju 1991. Sudjeluje u borbama na Kupresu u travnju 1992. gdje je teže ranjen.
Dobio je metak pored srca. Priča se da je suborcima tada poručio ”ostavite mi jednu bombu za mene i četnike a vi se izvlačite“. Preko snijegom zametenih planina Bugojna, Glasnović tada biva izvučen do franjevačkog samostana u Rami, odakle je prebačen u Split. Dva mjeseca bio je izvan stroja, ali vojničko srce tu stegu nije izdržalo pa iz bolnice u Splitu bježi na kupreško ratište te u listopadu ’92. preuzima brigadu Kralj Tomislav, dok mu brat Davor biva zarobljen na Kupresu gdje prolazi torture u sprskim zatvorima.
U njegovoj brigadi u Tomislavgradu bilo je i oko 500 Muslimana. Kada je počela muslimanska agresija na Hrvate u BiH i nakon muslimanske izdaje u Mostaru, oni su razoružani, Glasnović je tada bio na rubu suza, ali nikome se ništa nije dogodilo. Nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma postaje zapovjednik Prve gardijske brigade HVO-a (Hrvatskog vijeća obrane) kada počinje operacija Cincar u kojoj je ta brigada sudjelovala u oslobođenju Kupresa. U svibnju 1994. smijenjen je s tog položaja te postaje zapovjednik Zbornog područja Tomislavgrad.
Bio je zapovjednik HVO-a u sklopu Hrvatskih snaga (HV i HVO) kojima je zapovijedao general Ante Gotovina prilikom operacija oslobađanja dijelova BiH poslije operacije Oluja. Poslije čuvenog Daytonskog sporazuma, s kojim okončava rat u BiH, postaje programski menadžer za program vojne stabilizacije u Sarajevu te je godinu dana bio zapovjednik Hrvatskog gardijskog zbora.
U mirovinu ga šalje Stipe Mesić
U mirovinu ga šalje Stipe Mesić, a premda je bio hrvatski dragovoljac od 1991. nakon prisilnog umirovljena vodio je još jednu bitku, onu pravnu jer 2000. na sudu to je morao dokazivati, pa po završetku procesa odlazi u mirovinu, najavljivao je pitanje memoara, a danas s političke pozornice govori ono što su mnogi građani Lijepe naše godinama čekali, i željeli čuti.
