Nevjerojatna je količina gluposti koju ovaj čovjek može izgovoriti po minuti izgovorenog teksta, ali je još nevjerojatnija podrška koju dobiva u stranci. Je li se Izetbegović ovdje postavio kao sljedbenik Ante Pavelića ili Benjamina Kallaya?
Ako je netko očekivao “bijeli dim” nakon višednevnih sarajevskih pregovora vezanih uz izmjene Izbornog zakona u Bosni i Hercegovini, onda je naivan ili se zove Dragan Čović. (Često sam se pitao je li taj njegov poslovični optimizam, ma o čemu da se povede riječ, stvaran ili se radi o nekoj vrsti besmislene strategije koja je postala samoj sebi svrha. Kao neka vrsta političkog opsesivno-kompulzivnog poremećaja?), piše bljesak.info.
Da od dogovora nema ništa, postalo je jasno pretposljednjeg dana, u subotu, kada je Bakir Izetbegović napustio pregovore da bi se “ukazao” u svoj svojoj veličini na “Svečanoj sjednici žena SDA” gdje je uglavnom govorio o rezultatima pregovora, odnosno o “popravljanju odnosa s Hrvatima”, na način na koji on to zamišlja: “To je jedna od krucijalnih potreba, to se mora uraditi. On (Dragan Čović, op.a.) je svojim djelovanjem, nepotpisivanjem bez pravog razloga ugovora sa Islamskom zajednicom, odlascima u Beograd, Banju Luku, podrškom Dodiku, koketiranjem sa silama koje ugrožavaju ovu zemlju, razljutio Bošnjake da sad ne možemo napraviti ono što nam treba i što je normalno.
Mi moramo popraviti odnose, mi smo na kraju krajeva jedan narod.” Mali Princ je, naravno, pobrao frenetični pljesak od svojih stranačkih kolegica, iako, uzgred, nije jasno što je mislio pod ovim kako su Hrvati i Bošnjaci “na kraju krajeva jedan narod”. Jesu li Bošnjaci “hrvatsko cvijeće” ili su Hrvati “bosanski katolici”? Treća mogućnost ne postoji. Je li se Izetbegović ovdje postavio kao sljedbenik Ante Pavelića ili Benjamina Kallaya? Nevjerojatna je količina gluposti koju ovaj čovjek može izgovoriti po minuti izgovorenog teksta, ali je još nevjerojatnija podrška koju dobiva u stranci za slične budalaštine.
Izetbegović je, također, izjavio tom prilikom kako je Čović sebi suzio prostor djelovanja, te da mu nitko više ne vjeruje. Ovo obrtanje pile naopako je Izetbegoviću, upetljanom u koruptivno-demagoške trice i kučine, jedina “politička strategija” koja mu je preostala. Jasno je kako bošnjačkoj politici, personificiranoj u liku i djelu Bakiru Izetbegoviću, nije stalo do bilo kakvog dogovora. Postavlja se pitanje je li njemu i njegovoj stranci uopće stalo do toga da se održe predstojeći izbori, bez obzira na politički kaos koji bi nakon toga mogao uslijediti, uključujući i mogućnost raspada Bosne i Hercegovine.
Moglo bi se čak i reći da Izetbegoviću trenutno najviše odgovara da se naredni izbori uopće ne održe, jer se našao u prilično nezahvalnoj situaciji: u slučaju da prihvati dogovor, bit će proglašen izdajnikom i pometen na izborima. Jedino u slučaju neodržavanja izbora, Izetbegovićeva SDA ima neke izglede ostati na vlasti, bez obzira kako se situacija u tom smislu bude razvijala, jer će se onda moći postaviti kao mitski zaštitnik koji brani Bosnu i Hercegovinu od Dodika i Čovića koji nemaju sličnih briga. Međutim, ostaje zagonetna uloga međunarodne zajednice u cijelom ovom rašomonu.
Ovdje treba podsjetiti da je prethodne pregovore, one održane u Neumu, minirao visoki predstavnik Christian Schmidt svojom izjavom da će se naredni izbori održati bez obzira hoće li se postići dogovor o izmjenama Izbornog zakona ili ne, pokazujući na taj način neskriveni prezir prema ovdašnjim političkim akterima, što je bio signal Izetbegoviću da odustane od bilo kakvog dogovora. Vjerujem da Izetbegović ni ovaj put nije djelovao na svoju ruku. Simptomatična je u tom smislu izjava Michaela Murphyja, američkog veleposlanika u Bosni i Hercegovini, koju je dao nakon što je postalo jasno da su pregovori propali: “Blokade predugo postoje u Federaciji.
Građani bi dobili nadu za bolju budućnost za put ka EU. Svi lideri su nam kazali da smatraju da su postigli određen napredak, da bolje razumiju stavove. Nažalost SDA i HDZ to nisu mogli provesti u dogovor.” Dakle, sve dok međunarodna zajednica javno i rezolutno ne objavi da se izbori neće održati ukoliko ne dođe do izmjena Izbornog zakona, odnosno do poštivanja ustavnog uređenja zemlje, i ukoliko otvoreno ne imenuje glavnog kočničara pregovora, Bakira Izetbegovića, neće doći ni do kakvih pomaka u tom smislu.
Odbijanjem da imenuje krivca, odnosno izjednačavanjem krivnje između SDA i HDZ-a, američki veleposlanik je posredno amnestirao Izetbegovića, te na taj način učinio svaki budući dogovor nemogućim. Kako objasniti slično ponašanje međunarodne zajednice, koja očito djeluje na daljinski upravljač po diktatu iz američkog veleposlanstva? Možda se odgovor krije u geostrateškim sučeljavanjima Istoka i Zapada, u kojima je Bosna i Hercegovina neka vrsta kolateralne štete, tek sitni kusur u zakulisnim igrama velikih?
Ovdašnja politička pat-situacija može se promatrati i na taj način, čemu govori u prilog otvorena prijetnja ruskog veleposlanika u Bosni i Hercegovini, Igora Kalabuhova, koji je u intervjuu koji je dao za Face TV uputio otvorenu Hrvatskoj, Mađarskoj i Poljskoj zbog toga što su pristupile NATO paktu, dok je o članstvu Bosne i Hercegovine u tom savezu govorio nešto pomirljivije, ali također uz prijetnje: “Nama ne smeta da uđete u NATO. (…) Zbog čega hoćete u NATO? Znate koji je jedini razlog kada pričam sa lokalnim političarima?
Razlog je zbog unutrašnje sigurnosti. A da li NATO to čini? Ne. Najbolji osigurač unutrašnje sigurnosti je dogovor između vas, a NATO s tim nema ništa. (…) Druga je stvar naša reakcija. Na primjeru Ukrajine smo pokazali šta očekujemo. Ako bude prijetnja, mi ćemo reagovati.” Na što bi to mogla “reagirati” ruska politika? Na primjer u slučaju jednostranog uključivanja Bosne i Hercegovine u NATO pakt bez pristanka srpske strane, što je gotovo nemoguća misija.
Tu dolazimo do Izbornog zakona, jer svako institucionalno i ustavno rješenje veže ruke međunarodnoj zajednici u Bosni i Hercegovini, koja koristi invaziju Rusije na Ukrajinu da po kratkom postupku riješi pitanje blokovske podjele ovog dijela Europe, a zato im treba apsolutna potpora s bošnjačke strane, kao većinske, kao minimum svih minimuma. Dakle, svako ustavno rješenje predstavlja neku vrstu trajnog cementiranja “neutralnog statusa” Bosne i Hercegovine, a samim tim i Dejtonskog mirovnog sporazuma. Često se ovih dana prave usporedbe između BiH i Ukrajine, kao što je to učinio i ruski veleposlanik u spomenutom intervjuu.
Međutim, još nitko nije napravio usporedbu između rusko-ukrajinskog dogovora “Minsk 2”, koji je ukrajinska strana odbila potpisati, jer je taj dogovor davao odmetnutim ukrajinskim republikama, Donjecku i Lugansku, pravo veta na pristupanje zemlje NATO paktu, i Dejtonskog mirovnog sporazuma. U Bosni i Hercegovini slična je arhitektura postavljena u Daytonu, zbog toga što o tome tada nitko nije razmišljao, jer je Rusija u to vrijeme bila na koljenima, jer po Dejtonskom mirovnom sporazumu za pristup Bosne i Hercegovine NATO paktu treba postići konsenzus između tri strane.
Stječe se, dakle, dojam da međunarodna zajednica u ovom trenutku kupuje vrijeme, odnosno da joj ne odgovara otvaranje nove fronte prema Putinu, koji bi se u tom slučaju mogao postaviti kao “zaštitnik” Srba u Republici Srpskoj, na način na koje je to napravio u Donjecku, Lugansku i na Krimu.
Apsurd je da bi to u slučaju Bosne i Hercegovine mogao uraditi pozivajući se na međunarodno pravo. I za kraj, umjesto zaključka, par stihova Johnnyja Štulića, koji možda na najbolji način opisuju putujući bosanskohercegovački “izborni cirkus”: Kamo dalje rođače? Iz pijeska vire krunisane glave. Što to rade? Prde u prašinu.
Postoji, da budem precizan, stotinu načina da nekome bacate prašinu u oči. Ovo je samo jedan od njih.
