Svi ljubitelji sporta u Hrvatskoj pamte gdje su bili u ponedjeljak 9. srpnja 2001. godine kada je Goran Ivanišević senzacionalno osvojio Wimbledon
U legendarnom finalu, koje ljubitelji tenisa još danas prepričavaju, Goran Ivanišević – koji je na turnir stigao s pozivnicom kao 125. igrač svijeta – nadigrao je Australca Patricka Raftera 6:3, 3:6, 6:3, 2:6, 9:7 uz dodatak kako je posebno dramatičan bio posljednji set u kojem hrvatski tenisač nije iskoristio četiri meč lopte.
‘Ne znam je li ovo samo san, nadam se da me sutra netko neće probuditi i reći nije se dogodilo, nisi osvojio. Zahvaljujem organizatorima na pozivnici, zahvaljujem svima koji su prije Wimbledona još uvijek vjerovali u mene’, kazao je pred navijačima Ivanišević pogledavši u nebo.
‘Ovu titulu posvećujem jednom od najvećih košarkaša svih vremena koji je 1993. stradao u prometnoj nesreći, zove se Dražen Petrović. Ovo je za tebe prijatelju, počivaj u miru i hvala ti!’, zavapio je Goran grcajući u suzama.
Fotografije i snimke zadnjeg, pobjedonosnog poena nakon kojeg se Ivanišević bacio na leđa, plakavši kao malo dijete, danima su obilazile svijet. Potom njegovo trčanje preko strmih tribina da bi stigao do oca Srđana, te primanje pokala – sve to izgledalo je toliko sretno, euforično, a pritom toliko ljudski. Ivanišević je tih dana bio svjetski ljubimac, on je bio primjer kako čovjek na kraju svog puta može uspjeti, unatoč toliko nepredviđenih okolnosti.
Danima se pratila svaka njegova izjava, svaki njegov pokret, a velika većina najprestižnijih svjetskih televizijskih stanica pratila je i njegov doček u rodnom Splitu. Gdje ga je dočekalo nekoliko stotina tisuća ljudi, na cesti, na Rivi, po zgradama, na brodicama.
