Čuveni argentinski tenisač Juan Martin Del Potro završio je svoju karijeru nakon poraza u prvom kolu ATP turnira u Buenos Airesu od Federika Delbonisa (2:0).Da nije bilo ozljeda , Del Potro bi zajedno sa ”velikom trojkom” sasvim sigurno obilježio prošlo desetljeće . Od Del Potra se na specifičan način oprostio najpoznatiji teniski bloger u Hrvata:
”Ljubav prema tenisu je specijalna i trajna emocija, bez roka trajanja. Kad nakon termina sjedneš i kreneš s analizom meča. Kad pohvališ svog protivnika da je na drop shotu lagan kao Lamine Ouahab. Kad on tebi kaže da stenješ ko Rogerio Dutra Silva.
Kad te zovu Opelka, ne zbog servisa, već zato što voziš Opel Kadeta. Kad uletiš curi da je lijepa ko Mannarinov forehand, a ona kaže hvala, misleći da je to kompliment. Kad te policajac zaustavi nakon prolaska kroz crveno, nevezanog, i pita te znaš li šta si napravio, a ti mu odgovoriš “dvostruku pogrešku”.Voljeti tenis znači iščekivati ga dok ga nema i radovati mu se kad je tu, biti mu privržen i vjeran poput psa. Baš smo tako dočekali i vijest o njegovom povratku, “mahali mu repom” i skakali od sreće, sve dok nije nastupio cvilež kad smo shvatili da se došao samo oprostiti.
Voljeti tenis znači voljeti Juana Martina Del Potra. Čovjeka koji se potpuno dao ovom sportu i koji je uspio najtežu stvar u tenisu – postati obožavan. Sve je to postigao svojom predanošću i skromnošću, svojim manirima i svojim stilom, kako teniskim i sportskim, tako i ljudskim. Bio je 4. na svijetu, a nakon toga 484. Bio je ponovno 4. na svijetu, a nakon toga 1044.Bio je zatim i 3. na svijetu, sad je 753.Umjesto izlika, uvijek je tražio načine, uporno ignorirajući iritantni sjaj proklete zvijezde pod kojom je rođen.Mogao bih pričati o Delpu satima.
Prisjećati se mnogih epskih mečeva, osvojenog Grand Slama, osvojenih olimpijskih medalja, osvojenog Davis Cupa pred mojim očima, svih velikih preokreta, svih emotivnih iskustava u zadnjih 14 godina, ali ovaj mali tekst tek je kap koja teče u rijeci mojih misli, pa ću izdvojiti samo jednu scenu, duboko mi otkanu pod još uvijek naježenu kožu. Bila je to 2016. godina i četvrtfinale US Opena. U tijeku jednog od brojnih njegovih povrataka i nedugo nakon srebra iz Rija, Del Potro je bio na rubu poraza. S druge strane, Stanislas. Odzvanjao je New York od pjesme i skandiranja. “Ole, Ole, Ole, Ole, Delpo, Delpo”.
Sudac više puta opominje publiku, Delpo briše suze, a Wawrinka, gospodin kakav jest, pušta da ide pjesma i strpljivo čeka, potpuno uvažavajući počasnu salvu upućenu njegovom protivniku, iako upravo treba servirati za polufinale Grand Slama. Na kraju, jedan veliki i iskreni zagrljaj kao jasan i nedvosmislen pokazatelj uzajamnog poštovanja dvojice teniskih giganata.
U tom trenutku, istovremeno žaleći poraz s Del Potrom i slaveći pobjedu s Wawrinkom, osjetio sam svu ljepotu i draž ovog sporta. Stan je tad uzeo titulu, a Delpo je u sljedeća dva izdanja radio čuda, iako nije uspio ponoviti uspjeh iz 2009. godine. I dalje je teško povjerovati i prihvatiti da je ovo kraj, a još je teže vjerovati da nije. A ono što je lako, uvijek bilo i bit će… Voljeti Delpa, voljeti tenis. Ole, Ole, Ole, Ole.”
Izvor:FB Vragolasti Tenis
crodex.net
