Tko su vlasnici medija u Hrvatskoj nije lako doznati, unatoč zakonskoj obvezi na transparentnost vlasničke strukture, piše narod.hr
Što su uzroci tomu da glavni mediji proizvode “jedinstven narativ”, odnosno da javnost preko njih dobiva jednoobraznu sliku činjenica, koja tim činjenicama često ne odgovara?
Osim političkih razloga, postoji još jedan s njima povezani uzrok, koji može ukazati na to kako će se neki medij ponašati i kakav će nam narativ “prodati”. To je vlasnička struktura i s njom povezana struktura financiranja medija.
Primjer: vlasnička struktura N1
Hrvatska još uvijek nema adekvatan jedinstveni registar medija, iz kojeg bi barem osnovni podaci o vlasništvu bili dostupni, ali s vremena na vrijeme nešto o tome se dozna ili u kontekstu afere povezane s medijima – što je nedavno bilo slučaj s aferom Mreža gdje se postavilo pitanje državnog oglašavanja kao načina financiranja medija – ili neovisnog istraživanja.
Stoga se o vlasničkoj strukturi nekih od glavnih medija u Hrvatskoj može doznati prilično mnogo. Primjerice, dobro je poznato u čijem je vlasništvu medijske kuće N1 i NovaTV čiji su sadržaji sveprisutni u Hrvatskoj i u susjedstvu: to je United Grupa. Ona je vodeća telekomunikacijska i medijska tvrtka u jugoistočnoj Europi u čijem su vlasništvu još i Telemach te Sportklub.
Osnivač grupe je srpski poduzetnik Dragan Šolak koji je svoju poduzetničku karijeru započeo još 90-ih godina prošlog stoljeća baveći se glazbenim pravima i distribucijom filmova i kazeta na području bivše SFRJ. Šolak je danas vlasnik nogometnih klubova, trgovačkih centara i turističkih objekata, a povezan je i s mnogim tvrtkama u poreznim oazama na Cipru, Sejšelima i Lihtenštajnu.
Vlasništvo nad N1 došlo je u središte pozornosti kad je nedavno premijer prozvao TV kuću zbog toga što, navodno, “radi mimo zakona”.
Netransparentna uređivačka politika
Ostavljajući po strani prave premijerove motive, kasnije obrazloženje ministrice kulture Nine Obuljen na njegovu primjedbu govori nam nešto o problemu vlasničke strukture medija. Naime, Obuljen je izjavila:
“Ono na što se odnosio komentar, a više puta smo o tome govorili, je da u Hrvatskoj ne djelujete sukladno hrvatskim medijskim zakonima, da ne znamo imate li statut medija, u vašem impressumu nema glavnog urednika u Hrvatskoj nego imate koordinatora programa.”
Na ovom primjeru vidimo kako Vlada zamjera jednom glavnom mediju što ne zna kroji li se njegova uređivačka politika u Hrvatskoj i u skladu s hrvatskim interesima. Naravno, ako ćemo biti precizniji, prije bi se reklo kako vlada N1 zamjera to što im uređivačka politika nije potpuno u skladu s politikom vlade.
Dvije istine na jednoj televiziji
Koliko je pak uređivačka politika u skladu s hrvatskim interesima, odnosno, ako ćemo uzeti najmanji zajednički nazivnik tih interesa, odnosno taj da je Hrvatska legitiman međunarodni politički subjekt, onda su se N1 mogle već ranije postaviti neke primjedbe.
Primjerice, pretprošle je godine N1 u dvije različite države, sasvim različito obilježila isti događaj: u Hrvatskoj se, prema njihovom izvještavanju, obilježavao Dan pobjede, dok se u Srbiji obilježavalo 27 godina od etničkog čišćenja srpskog stanovništva.
To je samo jedan primjer među mnogima, kad su različita regionalna uredništva N1 i NovaTV različito prikazivala jedan te isti događaj.
Zakonski okvir transparentnosti vlasničke strukture medija
U tom smislu je struktura vlasništva nad medijima jednako važno, koliko i teško pitanje. Teško ponajprije zbog toga što je veoma teško doći do informacija o tome. Tako je na 48. sjednici Odbora za informiranje, informatizaciju i medije, Andro Krstulović Opara primijetio kako je Agencija za elektroničke medije (AEM), koja je dužna prikupljati i objavljivati te informacije, umnogome zakazala:
„Jedva sam uspio pronaći popis medija na stranicama AEM-a. Kao da ga je netko namjerno htio staviti daleko od svih nas koji smo zainteresirani vidjeti tko je vlasnik kojeg medija. I kada dođete do tog netransparentnog i nečistog popisa, koji je u excel tablici zalijepljen, vi ne vidite tko je vlasnik kojeg medija, nego vidite samo odgovornu osobu.
“Pa tako jedna televizijska kuća s nacionalnom koncesijom ima 11 raznih stavki i na svakoj pojedinoj stavki je druga odgovorna osoba. Vlasnika nema. Druga televizijska kuća ima sedam stavki s raznim odgovornim osobama. Opet vlasnika nema.
Prijavljivanje vlasništva nad medijima i transparentnost vlasničke strukture, uz transparentno javno financiranje i državno oglašavanje u medijima, bitan su dio su Europskog akta o slobodi medija koji je u postupku donošenja u Bruxellesu. AEM je ona državna agencija koja je zadužena prikupljati i objavljivati informacije o tome. Međutim, to se do danas nije radilo na adekvatan način.
Netransparentnost stranog vlasništva
Naime, potpunu sliku tko su vlasnici nekih medija ne može se dobiti jer su oni ili skriveni iza poslovnih subjekata ili nakladnici ne prijavljuju izmijene o vlasničkoj strukturi, tako da u evidenciji može stajati ime bivšeg vlasnika, bilo fizičke ili pravne osobe. Zakon o elektroničkim medijima propisuje i da pružatelj medijskih usluga svaku promjenu vlasničke strukture mora objaviti u Narodnim novinama. Za nakladnika koji to ne učini predviđene su prekršajne kazne u iznosu od 13 270 eura do čak 132 720 eura.
Prema istraživanju Faktografa objavljenog krajem prošle godine, na najupadljivije nejasnoće po pitanju vlasničke strukture se nailazi kod portala. Naime, od 525 portala upisanih u upisnik, za njih najmanje 45 u upisniku ne postoji detaljni popis imatelja dionica. To se prije svega odnosi na nakladnike nekih od čitanijih portala koji su u vlasništvu ili suvlasništvu stranih pravnih osoba, poput portala 24 sata.hr, tportal.hr, telegram.hr i vecernji.hr.
Rekorderi u vlasništvu nad portalima su nakladnici RTL d.o.o. i Nova TV d.o.o. Nakladnik RTL d.o.o. je, uz emitiranje televizijskih programa RTL2, RTL Kockice i RTL televizije, nakladnik šest portala. Nakladnik Nova TV d.d. je, uz emitiranje televizija Nova TV i Doma TV, izdavač jedanaest portala. Oba nakladnika isključivo su u vlasništvu stranih pravnih osoba.
U tom smislu, pitanje vlasničke strukture medija otvara se samo kad se dogodi afera ili kad se važan politički akter, kao u slučaju spora premijera s N1, osjeti ugroženim. Zakonom propisano riješnje je dosljedan rad AEM-a, odnosno provođenje ažuriranja baze podataka uz sankcije onim poslovnim subjektima koji tu obvezu ne ispunjavaju. Takvo se ponašanje očigledno ne sankcionira, a što bi bilo u skladu sa zakonom.
Zakon o medijima ne provodi se strogo
Pored Zakona o elektroničkim medijima, drugi propis bitan za javnost vlasništva i uređenje vlasničke strukture je Zakon o medijima. On se odnosi na sve medije, uključujući i tiskane. Nakladnici svih medija obavezni su svake godine do 31. siječnja dostaviti Hrvatskoj gospodarskoj komori (HGK) podatke o vlasništvu i vlasničkim udjelima do imena fizičkih osoba, kao i ovjerene preslike isprava o stjecanju dionica ili udjela u tom nakladniku tijekom prethodne godine. Iste te podatke nakladnici moraju objaviti i u Narodnim novinama do 28. veljače.
Na pitanje Faktografa koliko je medija poslalo prijave do kraja siječnja prošle godine, iz HGK je odgovoreno:
„Prijavu za tiskane medije predalo je 79 nakladnika od njih 325, a vlasničku strukturu za televiziju, radio i portale predalo je ukupno 194 nakladnika od 732 koliko ih je registrirano prema evidenciji AEM-a“
Očigledno je, dakle, kako se zakon i njime propisana evidencija provode krajnje nemarno.
Međutim, kad se već pozivamo na Faktograf, što je s medijima koji, kao i ta platforma, žive od državnih subvencija i/ili financiranja putem nevladinih fondova, bili to projekti EU ili zaklada za financiranje udruga civilnog društva?
Vlasnička je struktura takvih medija najčešće transparentna, ali je i njihova uređivačka politika uglavnom jednoobrazna.
Javno financirani mediji i “jedinstveni narativ”
Dovoljno je istaći da krovna strukovna udruga HND, koja je vrlo glasna po pitanju transparentnosti vlasničke strukture, nema nikakvih problema s tim da surađuje sa zagrebačkom gradskom vlašću na modelu financiranja lokalnih elektronskih medija. Ako znamo da Možemo na natječajima favoriziraju one medije koji su im politički bliski ili čak u njima djeluju i njihovi članovi, od te transparentnosti javnost ima veoma malo koristi.
Pretpostavka je tu, naravno, da javne institucije poput AEM djeluju nepristrano, pa da će onda njihova adekvatan rad pretvoriti hrvatski medijski prostor otvorenim poljem za različita gledišta o bitnim pitanjima. Međutim, kako u praksi to nije slučaj, cijeli niz javno financiranih medija zapravo zajednički radi na proizvodnji “jedinstvenog narativa” ili, što je još gore, određena bitna pitanja sustavno ignorira ili aktivno zataškava.
Zanimljivo je pritom primijetiti kako u nekim slučajevima tu između medijske politike vlade, javno i privatno financiranih medija glavne struje nema nikakvog protuslovlja. Podsjetimo uostalom kako premijer nije našao za shodno prigovoriti novinarima N1, recimo, na njihovo praćenje – ili nepraćenje – afere Zambija.
Na koncu, vlasnička je struktura medija samo jedan od pokazatelja na koji način oni oblikuju svoju uređivačku politiku. Činjenica je da u Hrvatskoj, kad su u pitanju privatni mediji, tu ima vrlo malo transparentnosti, unatoč postojanju zakonske regulative, a zna se kako je većina njih u stranim rukama.
Kad su, pak, u pitanju javno financirani mediji, njihova uređivačka politika izbacuje uglavnom “jednoobrazan narativ”, koji je velikim dijelom u skladu s preporukama nadnacionalnih organizacija, osobito kad su u pitanju teme poput migracijske politike, LGBTIQ, prava manjina i sl.
U tom smislu, transparentnost vlasničke strukture ni u kom slučaju ne podrazumijeva transparentnost uređivačke politike, ako se nema načina da se s pozicije neistomišljenika tu politiku javno preispita.
