Utikejt je u svojemu prvom intervjuu progovorila o javnome djelovanju i Twitteru, tajanstvenosti svojega identiteta, LGBTIQ ideologiji i aferi Zambija, kao i o Mariji Selak Raspudić – pa smo tako doznali tko Utikejt nije.
Utikejt, autorica nepoznata identiteta koja na društvenim mrežama djeluje pod opisom Gospa tužnog lika, više nije samo zvijezda hrvatskog Twittera, nego sve više postaje općim mjestom i u hrvatskim srednjostrujaškim medijima. Sustavno godinama dekonstruirajući raznovrsne aspekte rodne ideologije, Utikejt je – svojoj anonimnosti unatoč – prerasla u punopravnu sudionicu javnih rasprava i kulturnih ratova o pitanjima spolnosti i morala. Mediji već godinama koketiraju s idejom da se iza Utikejt krije jedna saborska zastupnica i sveučilišna profesorica, ali o tome više u razgovoru koji slijedi. Nakon kraćeg nagovaranja i dužeg pregovaranja, u intervjuu za koji bih volio reći da smo ga vodili zakrabuljeni na tajnoj lokaciji, ali je zapravo obavljen preko chata, Utikejt je za Bitno.net otkrila što misli o fenomenu društvenih mreža, pisanju pod pseudonimom, rodnoj ideologiji, „slučaju Zambija“ te središnjim filozofskim idejama i konceptima koji oblikuju 21. stoljeće.
Donosimo jedan dio ovog razgovora:
– „Slučaj Zambija“ i širu je javnost upoznao s tvojim djelovanjem. Što te u situaciji hrvatskih uznika u Zambiji toliko fascinira i za koji aspekt višedimenzionalne problematike koja proizlazi iz priče o neuspjelu pokušaju posvajanje djece iz Demokratske Republike Kongo držiš da je od središnje važnosti?
Punih šesnaest dana nakon samog događaja, objavljena je vijest o uhićenju osmero hrvatskih državljana u Zambiji pod optužbom za trgovinu djecom iz DR Konga. Težina optužbe, množina aktera, te njihova ugrađenost u hrvatski politički establishment, državne institucije, nevladine organizacije i kulturnjačku elitu lijevoliberalne provenijencije, razlozi su zbog kojih je vijest pukla kao grom.Indikativno je ponajprije to da djeca dolaze iz DR Konga. I problematično. Iz više razloga, od kojih ću spomenuti samo najočitije. DR Kongo, kao kolonijalno eksploatirano „srce tame“, do danas je ostalo krizno žarište planeta. Ta država nije potpisnica Haaške konvencije o zaštiti djece i suradnji u vezi s međudržavnim posvojenjem, dokumenta koji, postavljajući ozbiljne uvjete i ograničenja, bitno otežava međudržavna posvojenja.
Nadalje, radi se o zemlji u razvoju, gdje je zapadnjački koncept posvajanja djece običnim ljudima stran, te se majke i očevi, vođeni mišlju da svoje kćeri i sinove šalju na školovanje, potpisom na papiru odriču roditeljske skrbi ne razumijevajući u cijelosti implikacije toga čina. U tom je smislu egzemplaran slučaj pjevačice Madonne, koja je posvojila četvero djece iz Malavija, čije su obitelji osjetile sve posljedice takvih posvojiteljskih aranžmana.U medijima se zločin za koji je zambijska osmorka optužena – u kojemu se dijete tretira kao da je komad mesa, i postaje roba i predmet trgovine – ne problematizira, nego se odlazak po djecu u DR Kongo predstavlja praktički kao humanitarni rad, a aktere ove afere prikazuje se kao plemenite spašavatelje djece iz države poharane sukobima, korupcijom i bijedom svake vrste. Istodobno naglašavanje da je zambijska osmorka u toj disfunkcionalnoj državi, u koju nije nogom stupila, ishodila uredne papire, poštujući sve zakone i procedure, čini cijeli medijski narativ grotesknim.
Zabrinuta hrvatska javnost zasad se ponajviše usredotočila na proceduralni aspekt problema: je li nadležan sud u Zlataru ili Zagrebu, ovaj centar ili ono ministarstvo, itd. Rasvjetljavanje manevara pozadinskih aktera svakako jest važno, jer ono razotkriva institucijski LGBTIQ-aktivizam te koordinirane političke i medijske napore da se praksa posvajanja djece iz država koje nisu potpisnice Haaške konvencije opravda i održi. Ipak, opasno bi bilo zadržati se samo na aspektu proceduralnosti, jer bi se na taj način cjelokupna problematika trgovine djecom svela na stvar papirologije i pravnih „mehanizama“, a osmorka, koju rese plemenite namjere i koja se u Zambiji našla pod vrlo teškom optužbom samo zato što je žarko željela osjetiti čari roditeljstva, lako bi se prikazala kao žrtva apsurda tipične hrvatske birokratske zavrzlame.
Stav – a zastupa ga i pravobraniteljica za djecu – da su nevolje nastupile uslijed nedorečenosti zakona, manjka regulativa i nejasnoće procedura, a da bi rješenje bili dobro ugođeni pravni „mehanizmi“ koji bi u budućnosti onemogućili ovakve dubioze, vrlo je opasan.
Naime, ovdje je na djelu pravnim znanjem i iskustvom izvrsno potkovani LGBTIQ-aktivizam. LGBTIQ, koji uvijek operira s pozicije prividne moralne superiornosti, naoko vođen istančanim osjećajem za pravdu i razumijevanjem za žrtve svakojakog nasilja, tobože rigorozno poštujući pravne okvire, zapravo velemajstorski izvrgava ruglu svaki zakon, obezvrjeđuje ga i obesmišljava, te naposljetku ukida.To se sjajno vidi na primjeru LGBTIQ-aktivistice Noe Kraljević, koja je odigrala značajnu ulogu u prekrajanju hrvatskoga obiteljskog prava, posebice inzistiranjem na dostatnosti samoodređenja spola i roda te, posve konkretno, sudjelovanjem u izradi zakonske regulative u vezi promjene oznake spola u matici rođenih i osobnim dokumentima temeljem „života u drugom rodnom identitetu“ (Pravilnik o načinu prikupljanja medicinske dokumentacije te utvrđivanju uvjeta i pretpostavki za promjenu spola ili o životu u drugom rodnom identitetu).
Temeljem samoodređenja spola i roda, sada ugrađenog u hrvatsko zakonodavstvo zahvaljujući spomenutom Pravilniku, Noah Kraljević – koja zauvijek ostaje žena što god da učini – ishodila je da joj u osobnim dokumentima bude upisana oznaka muškoga spola. Temeljem toga, s drugom je ženom u Evangeličkoj (luteranskoj) crkvi sklopila brak, koji ima učinke građanskoga braka i potvrđen je u matici vjenčanih. Vrijedi spomenuti da se od prakse sklapanja brakova između osoba istoga spola, čak i ako podaci u osobnim dokumentima govore da se radi o osobama suprotnoga spola (kakav je bio slučaj Noe Pintarić i Ivone Kraljević), Hrvatska protestantska konferencija nedavno javno ogradila.
Dakle, ponovit ću, jer je važno: prvi je korak bio prekrajanje zakona u smislu proglašenja dostatnosti samoodređenja spola i roda, čime je Noah Kraljević stekla pravo na promjenu oznake spola u osobnim dokumentima te pred zakonom postala muškarac premda je žena; drugi je korak bilo sklapanje braka u vjerskom obliku s drugom ženom, čime je Noah Kraljević stekla još jedan važni dokument, vjenčani list, ključan za sljedeći korak njezina aktivističkog djelovanja. Javnosti i svim konzervativnim stručnjacima i udrugama pred nosom, Noah Kraljević je, kao žena koja je sklopila brak sa ženom a pritom ishodila uredan vjenčani list, u dva elegantna koraka, samo tiho listajući papire, izvrgnula ruglu Referendum o braku i obesmislila odredbu Ustava RH po kojoj je brak zajednica muškarca i žene.
Vođena izričitom željom da ostvari roditeljstvo na način da, premda je žena, djetetu bude ne majka nego otac („želim biti otac, a ne majka“), Noah Kraljević poduzela je treći korak i krenula put Zambije preuzeti dijete iz DR Konga radi posvojenja, ali negdje je nešto zapelo. Javnost je na djelovanje Noe Kraljević bacila pogled tek tada, kad joj se dogodio kiks. Da je posvojenje djeteta prošlo glatko, kao što su glatko prošla prva dva koraka, Noah Kraljević bi – naravno, uz ogromnu podršku svoje vidljive i nevidljive mreže – od LGBTIQ-pijuna postala LGBTIQ-kraljica.
Ovaj konkretni slučaj zoran je primjer kako, popuštajući pod pritiscima LGBTIQ-a, zakon polagano prestaje imati uporišta u stvarnosti i počinje falsificirati stvarnost. Dokumenti, koji se cirkularno referiraju isključivo jedni na druge, postaju zamjenska stvarnost. Odlijepljen od stvarnosti, zakon biva obesmišljen i u konačnici ukinut time što je – paradoksalno – ispoštovan do posljednjeg slova.
Da zaključim. Pobuna LGBTIQ-a protiv patrijarhata u svojoj srži jest pobuna protiv Zakona kao takvog. A Zakon je ono što na okupu drži ne samo kulturu i civilizaciju, nego i goli život čovjeka. U ovom trenutku, u obračun s Božjim zakonom, s naravnim zakonom, s načelom ustroja svijeta, LGBTIQ kreće razračunavanjem s pisanim zakonom kao izvanjskim regulatorom čovjekova ponašanja. U sljedećoj će fazi na red doći LGBTIQ-ovo razračunavanje s unutarnjim moralnim zakonom u čovjeku s ciljem otpuštanja svih kočnica što ih svaki čovjek nosi u samome sebi. Utoliko destruktivna sila LGBTIQ-a ukida razlikovanje dobra i zla. Na Twitteru sam baš zbog svega toga, bez imalo ironije, LGBTIQ nazvala Sotoninom lukavštinom. U slučaju zambijske osmorke, duboko sam uvjerena da su aktivističke pobude posvojitelja djece iz DR Konga sve samo ne plemenite.
– Na Twitteru si postala prepoznatljiva po pomnom raščlanjivanju svih implikacija kratice LGBTIQ, pri čemu su tvoji pogledi, ako ih se i ne može okvalificirati kršćanskima, s kršćanskim poimanjem navedene problematike kompatibilni. Čemu fokus na tu temu, zašto je ona važna?
LGBTIQ se u zadnjih dvadesetak godina prometnuo u jednu od udarnih tema suvremene politike Zapada. U epohi kojoj pečat daje tehnoznanost, kanaliziran u matični tok politike, LGBTIQ pravne sustave zapadnih zemalja prekraja na radikalan način koji nema presedana u čitavoj dosadašnjoj povijesti čovječanstva.Na Twitteru sam trn u oku samo onima koji su iz različitih razloga počeli doživljavati LGBTIQ kao nešto samorazumljivo, poželjno ili neizbježno. Kako posjedujem stanovitu pedagošku žicu, u vezi LGBTIQ-a rado bistrim pojmove, postavljam pitanja, tumačim, nastojim vratiti stvar na početak. I pritom ne žalim truda.
– Kakvi su zahtjevi zagovornika LGBTIQ-a? Jesu li fiksni, ili konstantno mijenjajući, poput trockističkog ideala „permanentne revolucije“?
Važno je ponajprije znati što LGBTIQ jest, a što nije. LGBTIQ nije znanost ni znanstvena disciplina. LGBTIQ nije zajednica ni skupina ljudi. LGBTIQ je transhumanistička politika prevladavanja čovjeka putem rastakanja čovjekove seksualnosti te oblikovanja novog bića, bića bez spola, bez roda, bez seksualne orijentacije, i bez mogućnosti prokreacije. Kad bi takvo novo biće, queer biće, predstavljeno slovom Q, bilo oblikovano, ono bi možda bilo čovjekoliko, no više ne bi bilo čovjekom.Politički zahtjevi zagovornika LGBTIQ-a usmjereni su na rastakanje i u konačnici ukidanje heteroseksualnosti, braka, očinstva, majčinstva kao bitnih struktura patrijarhata. Patrijarhat kao univerzalni hijerarhijski društveno-politički sistem utemeljen na specifičnoj razlici dvaju spolova, star je koliko i civilizacija, a za LGBTIQ on je smrtni neprijatelj. I to po sljedećem lancu misli: gdje je razlika, tu je nejednakost, a gdje je nejednakost, tu je ugnjetavanje. Heteroseksualnost, brak, očinstvo, majčinstvo u svojemu korijenu imaju specifičnu spolnu razliku, po kojoj je spol koji oplođuje isključivo muški a spol koji rađa isključivo ženski, te ih stoga LGBTIQ vidi kao ugnjetavačke patrijarhalne strukture utemeljene na nejednakosti i isključivosti.Zagovornici LGBTIQ-a zalažu se za seksualnu revoluciju koja će ukinuti specifičnu spolnu razliku, a s njome i ugnjetavačku spolnu nejednakost, pa će tako, recimo, i muškarci rađati. Ukratko, zagovornici LGBTIQ-a, kako sami kliču, žele smrskati patrijarhat: Smash the patriarchy!
Iako su svim slovima kratice LGBTIQ zajednički taj revolt prema patrijarhatu i aktivna borba protiv patrijarhata, i iako svako slovo kratice LGBTIQ, uzeto zasebno, daje svoj skromni i privremeni doprinos istom konačnom cilju, ipak njihovi pojedinačni politički ciljevi nisu isti, niti sa svojim specifičnim političkim zahtjevima istupaju svi u isto vrijeme. Sredinom prošlog stoljeća u fokusu su bili kontracepcija, abortus, razvod braka. Krajem prošlog stoljeća u prvi su plan došle „istospolne zajednice“ i „istospolni brak“. Svjetla reflektora sada se premještaju prema nebinarnim slovima kratice, pa tako trenutno dominiraju oni politički zahtjevi koji se tiču surogatstva, „transrodne djece“, „bezrodnog odgoja djece“ i institucionaliziranja „transrodnosti“.
Zanimljivo je pritom uočiti da se pojedinačni zahtjevi LGBTIQ-a, promotri li ih se izbliza, čak uzajamno potiru i isključuju. Tako primjerice feminizam, koji u kratici LGBTIQ nastupa pod slovom L, inzistira na tomu da „transžene“ nisu žene jer imaju penis, osuđuje surogatstvo kao oblik eksploatacije žena, protivi se davanju blokatora puberteta djeci. S druge strane danas sve glasniji zagovornici „transrodnosti“, koju predstavlja slovo T, inzistiraju na tomu da je penis organ koji mogu imati žene i djevojčice, podržavaju surogatstvo, potiču davanje blokatora puberteta djeci, zagovaraju „bezrodni odgoj djece“. Stoga se već sada može reći da se feminizam u svega nekoliko desetljeća našao na vjetrometini povijesti jer je za patrijarhat previše, a za transhumanizam premalo revolucionaran.
Ne gajim nikakvu sumnju da slična sudbina očekuje svako pojedinačno slovo kratice, osim posljednjeg i zapravo jedinog bitnog slova kratice, slova Q. LGBTIQ-u sva druga slova, osim slova Q, služe ne kao svrha sama po sebi, nego kao topovsko meso u borbi protiv patrijarhata. Nastave li stvari teći dosadašnjim tokom, njih će LGBTIQ jedno po jedno neutralizirati i eliminirati, u obračunima jednako beskompromisnima kao što je sada njegov obračun s patrijarhatom. Bude li LGBTIQ u praksi proveden do kraja, slovo po slovo, čovjek više doslovno neće postojati. Koliko god nevjerojatno ili apokaliptično to sada moglo zvučati, slovo Q iz kratice LGBTIQ podrazumijeva smrt čovjeka kao bića.
– Tko je Utikejt, a tko Gospa tužnog lika?
Riječ „utikejt“ sama po sebi ne znači ništa. Neka moja followerica u svojemu je tvitu, šaleći se na svoj račun, davno rekla da je maksimum njezina utjecaja to što je prijateljicu uspjela uvjeriti da se „utičnica“ na engleskom kaže „utikejt“. To mi se toliko svidjelo da sam tu riječ uzela da mi na Twitteru bude pseudonim, i podsjetnik da se ne bih zanijela da sam nekakav influencer.„Gospa tužnog lika“ je aluzija na viteza tužnog lika, to jest na Cervantesovog Don Quijotea.Ukratko, na Twitteru sam Utikejt, a „Gospa tužnog lika“ samo je opis.
– Je li Gospa i marijanska aluzija?
Ni govora. To bi bilo bogohulno.
– A avatar, pomalo kubistička dama?
Djevojka u zelenom. Tamara de Lempicka, njezine pariške godine, art deco s elementima kubizma. Raskoš, glamur, dekadencija. Predvečerje katastrofe.Kad smo već kod toga, na profilnoj mi je slici kostur dinosaura iz londonskoga Prirodoslovnog muzeja, svojevrsni memento mori.
– Koji te splet okolnosti doveo do Twittera, gdje imaš gotovo ikoničan status, i koliko je teško slijediti zakonitosti te platforme, odnosno prilično ograničen broj riječi? Pomaže li nužnost sažimanja pri brušenju misli? Je li predsjednik Milanović bio na dobrome tragu kada je izjavio kako navedena platforma služi za „špricanje zmijskog otrova“?
Na Twitteru sam od 2008. godine. Dok nisam shvatila Twitter kao medij, za što mi je trebalo nekoliko godina, profil sam držala zaključan, pisala sam kriptično, i imala sam manje od 100 followera.Za mene je prijelomna godina bila 2013., kad sam otključala profil i počela pisati pod pseudonimom Utikejt. Te se godine u Hrvatskoj održavao referendum o ustavnoj definiciji braka. Dotad me LGBTIQ-problematika nije zanimala ni u teorijskom ni u političkom smislu, jednako kao ni feminizam. Svoj sam potpis dala tek posljednjeg dana prikupljanja potpisa za raspisivanje referenduma, i to ne iz nekog čvrstog uvjerenja, nego na opetovane molbe i nagovore svoje bistrooke kumčice, da je kao krizmana kuma ne razočaram ili iznevjerim.
Kampanja opcije „protiv“ na Twitteru iznenadila me svojom agresivnošću. Sablaznula me drskost opsjenarskog argumenta: „Važeći zakon diskriminira homoseksualne osobe, jer im onemogućuje sklapanje braka. Da bi se ukinula diskriminacija homoseksualnih osoba, potrebno je da sklapanje braka između osoba istoga spola bude ozakonjeno“. Prenerazilo me koliko je to mnijenje, utemeljeno na bestidnoj laži i artikulirano u bezbroj varijacija, bilo rasprostranjeno. A pod tim sam dojmom i dan danas.
Moje primjedbe da brak nije ljubavna ili romantična zajednica, da određena seksualna orijentacija nije ni uvjet ni zapreka za brak, da homoseksualna osoba, jednako kao heteroseksualna, može sklopiti brak s osobom suprotnoga spola, a da heteroseksualna osoba, jednako kao homoseksualna, ne može sklopiti brak s osobom istoga spola, kvalificirane su kao mrziteljske. Kampanja „protiv“ kao da me trgnula iz drijemeža. Potaknula je moje zanimanje za LGBTIQ, koje s vremenom nije jenjalo. Dapače, što se duže i dublje njime bavim, LGBTIQ mi se jasnije prikazuje u svojoj zlokobnosti.
– Jesi li ikad strahovala od restrikcija na Twitteru, poput onih koje su snašle Donalda Trumpa? Kakve vrijednosti prevladavaju na Twitteru? Misliš li da Elon Musk, otkad ga je preuzeo, donosi renesansu Twittera
Sadržaj mojih tvitova neki smatraju kontroverznim. Ipak, veseli me da moj profil kao da izmiče blokadi. Načelno govoreći, nepoćudni tviteraši manje su izloženi Twitterovoj blokadi ako pišu na malenom i u globalnim razmjerima nevažnom jeziku. Što se mene tiče, osim što pišem na hrvatskom, na Twitteru pišem pod pseudonimom, pa me se ne doživljava kao neki faktor koji bi ikome mogao zadavati osobite glavobolje.
– Jesi li vjernica?
Rođena sam u katoličkoj obitelji, u tom sam duhu odgojena. Divim se ljudima ispravne i čvrste vjere, zacijelo i zato što uviđam da nisam baš uvijek najuzorniji vjernik.Tvitajući o LGBTIQ-u, u pravilu se ne pozivam na Boga, Bibliju, katekizam ni na kršćansku tradiciju, ne zato što u njima nema jakih argumenata protiv LGBTIQ-a, nego zato da me se, što je danas jako prisutno posebice u medijima, ne bi moglo olako diskvalificirati kao nekoga tko o svjetovnoj stvari rezonira kroz prizmu vjere ili teologije, ili kao nekoga tko o političkoj stvari govori nepolitički.Ipak, na Twitteru ne propuštam priliku napomenuti da je Knjiga Postanka najaktualnija knjiga današnjice. Veseli me što takvi moji tvitovi nailaze na odobravanje vjernika koji u meni prepoznaju saveznika, no pišem ih bez predumišljaja. Ali i bez pretjerivanja, i bez trunke ironije.
Intervju u cijelosti čitajte na Bitno.net.
