Nasilje splitske gradske uprave nad djelom jednog najvećih hrvatskih kipara, akademika Kuzme Kovačića, nije samo skandalozan nasrtaj na ljudska i autorska prava, pravnu državu te umjetnost i kulturnu baštinu – kakve u našoj povijesti nalazimo skoro u svakom razdoblju, ali nikad tako temeljite i sveobuhvatne kao u doba jugoslavenskoga komunističkog obračuna s građanskim društvom, njegovim vrijednostima i njegovim dostignućima – nego je i vješto smišljeni medijsko-politički pothvat u kojem su svi akteri svjesno ili nesvjesno odigrali svoje uloge na razmjerno visokoj razini.
Glavne su preuzeli splitski gradonačelnik Puljak i zamjenik mu Ivošević.
Potonji, poznat po sklonosti prema dijeljenju revolucionarne pravde, ostat će upamćen i po prijetnjama novinarkama te vrlo lascivnim, umiljatim dogovorima s malodobnim curicama o diskretnim obilascima splitskih znamenitosti (naročito onih slabo osvijetljenih); sâmoga gradonačelnika pamtit ćemo ne toliko po ustaškim koračnicama u kojima je uživao u doba kad je mislio da će mu se to isplatiti, koliko po sklonosti njegovih obožavatelja da mu – za račun njegova kasnijeg njegovanja jugoslavenskih
simbola – pjevačku karijeru oproste i zaborave istom onom lakoćom kojom su Stipi Mesiću, iz istih razloga, oprostili i zaboravili veličanje Desetoga travnja i ocjene jasenovačkog logora koje se i danas smatraju revizionističkima pa već po tome neprihvatljivima svima kojima je povijest dogma i ideološka batina, a ne rezultat znanosti, istraživanja i kritičkog razmišljanja.
Tankoćutnošću koja je svojstvena svim rušiteljima spomenika, Puljak i Ivošević su, kao što znamo, dali silom ukloniti Kovačićev štandarac sa splitskoga Narodnog trga.
Pritom se nisu zadovoljili samo tumačenjem da zapravo ne diraju u Kovačićevo autorsko djelo – računajući da prosječan čovjek ne vlada pravnim pojmovima kao što su glavna stvar i pripadak (pertinencija) – nego su se svisoka upustili u povijesno-političke pouke.
Ivošević je tako – aludirajući na talijanski odnosno osovinski napad na Kraljevinu Jugoslaviju 1941., dolazak stotina tisuća talijanskih vojnika u hrvatske zemlje i posljedične Rimske ugovore iz 1941. – poručio Kovačićevoj supruzi da „slobodno u kući
digne talijansku zastavu“, a učeni je Puljak, obraćajući se „onima koji misle da su Split i
Dalmacija trebali ostati dio Italije“, slavodobitno zaključio da je Split bio i ostao hrvatski.
To je, srećom, istina već barem jedno tisućljeće, a naročito nepobitna od 1990./91.
godine.
U svojim su populističkim ispadima Puljak i Ivošević, naime, izvadili povijesne događaje iz konteksta, pokazavši time svoje neznanje, ali i intelektualnu ograničenost i nepoštenje. Jer, nevolja je u tome da ulazak jugoslavenskih partizana u Split 1943., pa
opet 1944. godine nije bio ulazak neke osloboditeljske, hrvatske vojske, nego je bio ulazak snaga što su se izvorno nazivale Narodno-oslobodilačkom vojskom i partizanskim odredima Jugoslavije (NOV i POJ), a rat su okončale pod nazivom Jugoslavenska armija.
Kao što se je cijelo vrijeme borila za obnovu Jugoslavije, ni svoj ulazak u Split – kao ni i
u druge hrvatske gradove – ta snaga nije obilježila podizanjem hrvatske, nego jugoslavenske zastave te zidnim natpisima (grafitima) u čast druga Staljina, SSSR-a i 2 Jugoslavije. Time što se te tužne fotografije u hrvatskim udžbenicima i hrvatskim medijima ne objavljuju, ne znači da ne postoje.
Nesumnjivo je bilo i onih koji su to doživjeli kao oslobođenje – kao što je u
posljednjih stotinjak i nešto godina uvijek postojao jedan tanak sloj koji Hrvatsku nije
mogao zamisliti bez jugoslavenskog okvira – ali je ulazak jugovojske za većinu žitelja
Splita značio zamjenu jedne okupacije drugom odnosno zamjenu jedne diktature drugom.
Svoje mišljenje o tome, nažalost, nisu mogli izraziti oni koje je NOV i POJ po kratkom
postupku, bez ikakva suda pobila svagdje gdje je ušla, bilo to u Dubrovniku, bilo u
Makarskoj, bilo u Splitu i dalje, ili – kako ne bismo mislili da je jedan od dalmatinskih
gospodara života i smrti, Ante Jurjević Baja, po krvoločnosti bio iznimka – jednako tako
je bilo u Kiseljaku, Sarajevu, Srijemskoj Mitrovici i drugdje.
Djelomičan popis Splićana koje su jugoslavenske komunističke snage pobile bez
suda odmah po ulasku u grad, objavio sam i sâm prije dvadesetak godina, a u
međuvremenu su objavljeni brojni žrtvoslovi koji pokazuju zastrašujuće razmjere zločina
koji su nad Hrvatima – ne samo ustašama! – počinjeni u ime tzv. oslobođenja i obnove
Jugoslavije. Ne bi li se, dakle, Puljku i Ivoševiću, koji se razmeću neduhovitim
podmetanjem talijanstva svim protivnicima jugoslavenskoga komunizma, s ne manje
prava moglo kazati da slobodno odu kući i, umjesto molitve za, recimo, Vojka
Krstulovića, razviju jugoslavensku zastavu, s crvenom petokrakom ili bez nje, ali da krv koju su i Splićani prolili pri istjerivanju Jugoslavenske armije 1991./92. zorno svjedoči kako Split nikad više ne će biti jugoslavenski?!
U stvarnosti, pak, njih dvojica mogu zadovoljno trljati ruke. Pred lokalne izbore na kojima će u Splitu pod milanovićevskim auspicijama nastupiti koalicija SDP-a, Možemo! i Direkta, novoskojevski tandem Puljak-Ivošević svratio je pozornost na sebe te se svima onima koji žale za Jugoslavijom, boljševizmom i jugoslavenskim komunističkim simbolima – pa im imponiraju i posve bizarne Milanovićeve počasti
ostarjeloj sudionici ili barem svjedokinji pokolja širokobrijeških fratara 1945. predstavio kao punopravni zaštitnik i autentični štandarac jugoslavenskog bratstva jedinstva i tzv. antifašizma.
A da bi mogao aspirirati na tu ulogu, novoskojevski je tandem računao na to da će
svoju ulogu odigrati i tzv. desnica, koja je jednim dijelom svjesno ušla u taj igrokaz, a
drugim se dijelom našla u njegovu vrtlogu, uopće ne shvaćajući o čemu se radi. Nije se
prevario. Glavnu zadaću odradio je HDZ, koji je i inače u stalnoj, loše prikrivenoj
koaliciji s krajnjom ljevicom, a u mnogim sredinama u kojima vlada, jednako kao i ona
brižno skrbi o jugoslavenskim komunističkim simbolima, Titovim ulicama, spomenicima
u Srbu te obljetnicama izmišljenih događaja i nepostojećih bitaka.
Zato je logično da na skandal s Kovačićevim štandarcem nije reagirala aktualna Plenkovićeva ministrica
kulture, jer: kulturno je samo ono što Partija proglasi da je kulturno.
U skladu s time, kao i na nizu ranijih izbora, Plenković i sada – ne samo u Splitu!
– kandidira ljude koji se natječu samo zato da bi doživjeli poraz, ali će zato u Zagrebu
darovati možemovcima prigodu da si osvjetlaju obraz i podignu popularnost najavom
izgradnje maksimirskog stadiona, dok će u Splitu usporedno s time upriličiti tobožnji
prosvjed protiv Puljak-Ivoševićeva nasilja, prosvjed koji i po organizaciji i po brojnosti i
po porukama služi više kao sprdnja nego kao opomena. A onda će se – što bi rekao
Franjo Tuđman – za tim i takvim HDZ-om povesti kojekakvi njegovi prirepci i podrepci s
tzv. desnice koji ni ne shvaćaju da ih je nevidljiva ruka upregnula u Puljak-Ivoševićeve
taljige.
A sve dok se takvoj ljevici suprotstavlja takva tzv. desnica, Hrvatska će ostati na
stranputici. Ipak, svrha koju se je ovom epizodom željelo postići – mobilizirati krajnju ljevicu pred lokalne izbore – zasigurno je postignuta. To, međutim, ne znači da će stvari u konačnici ispasti onakvima kakvima ih priželjkuju Plenković i Puljak & Ivošević Ltd., jer je na hrvatskoj političkoj pozornici puno znakova da je posrijedi račun bez krčmara…
