Odgajateljica u ovom članku progovara o fizičkom kažnjavanju djece.
U našem društvu postoji niz predrasuda o fizičkom kažnjavanju djece. Pod fizičkim kažnjavanjem djece podrazumijevam udaranje djeteta kada napravi nešto neprihvatljivo. Neki roditelji smatraju kako je to sasvim normalna „odgojna metoda“ dok se stručnjaci slažu da je fizičko kažnjavanje nasilje nad djecom koje je zakonom zabranjeno u našoj zemlji. Često sam imala priliku čuti kako roditelji fizičko kažnjavanje djece opravdavaju geslom kako je batina izišla iz raja. Je li batina uistinu izišla iz raja? Ako je dobra, zašto onda nije ostala u raju?
Što se događa u djetetovoj glavi ako pribjegavamo fizičkom kažnjavanju?
Ako pribjegavamo fizičkom kažnjavanju kada se dijete ponaša neprihvatljivo, kakvu mu poruku time šaljemo? Je li udarac kao sredstvo discipliniranja dugotrajan? Učimo li svoje dijete kako je sasvim prihvatljivo udarati slabijeg od sebe? Ovim pitanjima nas želim potaknuti na razmišljanje. Ne zaboravimo da je nama dijete samo posuđeno na čuvanje. Mi smo mu roditelji, ne Stvoritelj.
Udarac kao sredstvo odgoja ili kazne svakako je kratkotrajan. Dijete će se prestati neprihvatljivo ponašati jer se boji naše reakcije. No udarcem nismo objasnili djetetu kakvo je ponašanje prihvatljivo i što očekujemo od njega. Udarcem smo mu, vjerujem nesvjesno, samo poslali poruku kako je sasvim u redu drugoga udarati. Često će dijete to isto ponašanje ponoviti čim nas ne bude u blizini. Djetetu je jasno da je pogriješilo, ali nismo pomogli pronaći način kako da sljedeći put to isto ne ponovi.
Roditeljstvo je izuzetno težak, ali blagoslovljen poziv koji zahtjeva od nas svakodnevan rad na sebi. Vjerojatno će dijete pretrčati ulicu i pritom će se naći u prilici da ugrozi svoj život. To će kod nas izazvati uzrujanu reakciju koja može rezultirati upravo udaranjem. U tom se slučaju ispričajmo djetetu za nastalu neugodnost. Vjerujte mi, iako su maleni, spremni su za velike razgovore. I radimo na sebi kako nam se sljedeći put to ne bi dogodilo.
Odgajateljica-biti uzor svojoj djeci
Ono što je jako važno je to da mi udaramo nekoga tko je mnogo slabiji od nas i ne znamo koliko je naš udarac jak. Možda do sada nismo to shvaćali toliko važnim, ali za djecu je to jako važno.
Roditelj mu je uzor, osoba od povjerenja i osoba koju ne želi razočarati. Ono će učiniti sve da u očima roditeljima bude važno. Djeca kod kojih je fizičko kažnjavanje jedina metoda odgoja često imaju manjak samopouzdanja, nesigurna su i teško ostvaruju prijateljstva. Vjerujem da nam je svima cilj imati samopouzdano dijete koje ima pozitivnu sliku o sebi, stoga ću navesti nekoliko uspješnijih i – što je važnije – dugotrajnijih načina koja pomažu kod discipliniranja djeteta. Zahtijevaju puno strpljenja i vremena, ali ne zaboravimo se pitati kakvo dijete želimo: samopouzdano ili ne?
Uspješni i dugotrajni načini discipliniranja djeteta
Postoje mnogi načini koji pomažu kod discipliniranja djeteta. Prije nego što ih navedem želim istaknuti kako djetetu treba postaviti granice jer se ono unutar istih osjeća sigurno. Ono će svakako radoznalo istraživati može li ih prijeći, no budite dosljedni i strpljivi. Zahtjevno je, ali rađa plodom. Donosim vam nekoliko načina koji su se u mojoj praksi pokazali uspješnima.
1. Donesite pravila ponašanja zajedno s djetetom
Da bismo uspješno postavili granice u tom nam može pomoći ploča s pravilima ponašanja koja smo donijeli zajedno s djecom. Djetetu treba biti jasno zašto su pravila takva i što zahtijevaju od njega. Time ne samo da ga učimo prihvatljivim ponašanjima, nego ga učimo i odgovornosti. Pravila mogu biti zapisana ako ih dijete može pročitati ili mogu biti u obliku sličica. Važno je da pravila budu afirmativna i potvrdna. U slučaju da dijete prijeđe granice i nekoliko puta prekrši jasno definirana pravila, tada je u redu da za to postoji određena posljedica.
Imala sam slučaj kada je dijete stalno udaralo prijatelje. Nakon što smo par puta pročitali pravila i utvrdili kako je djetetu sve jasno, rekla sam mu: „ Marko, ako još jednom udariš prijatelja, odluči sam kakva će ti posljedica biti“. Marko je odlučio ako još jednom udari prijatelja da će ići spavati. Nakon nekoliko trenutaka, Marko je opet udario prijatelja i u suzama napustio igru te otišao spavati.
Kada se probudio slijedilo je vrijeme za razgovor. „Marko, ja te volim i želim ti pomoći da zadržiš prijatelja. Ako budeš prijatelja udarao, velika je vjerojatnost da ćeš se nakon nekog vremena sam igrati. Pokušajmo zajedno smisliti način kako da se ispričaš prijatelju.“ Marku sam pokazala da mu dopuštam da pogriješi, opomenula ga nekoliko puta i onda sam prebacila odgovornost na njega pitajući kakvu „kaznu“ želi. Poslije “kazne” slijedio je razgovor. Ovim sam mu pokazala da mi nije cilj da on bude u kazni, nego da sačuva prijatelja i da ću mu biti podrška i pomoći mu u istom. To mi je Marko i za nekoliko dana potvrdio: „Znaš, došlo mi je da ga udarim, ali sam se sjetio da ću izgubiti prijatelja“.
2. Budite dosljedni
Ako smo dijete upozorili par puta kako nam se ne sviđa takav oblik ponašanja i ako se još jednom ponovi da će uslijediti kazna, onda se potrudimo da to stvarno tako i bude. Nije strašno djetetu uzeti loptu nakon što smo ga par puta upozorili. Jasno je da će dijete plakati i pokušati dobiti loptu natrag. Ne posustajte! Ono plače jer isprobava granice. Ne zaboravite da su mu one potrebne jer se unutar njih osjeća sigurno.
3. Budimo svjesni razvojnih faza i potreba djece
Da bismo upoznali razvojne faze i potrebe djece možemo se poslužiti raznom literaturom. Preporučljivo je čitati literaturu namijenjenu roditeljima jer nam ona pomaže shvatiti određena dječja ponašanja. Ako vaše dijete ima 2 ili 3 godine i stalno negoduje i radi po svom, to je zato što se nalazi u fazi prkosa. Dakle, ono postaje svjesno svoje osobnosti i počinje razvijati svoju samostalnost. Zato često čujemo riječ „ne“.
To je izuzetno teško i naporno razdoblje za roditelje, ali je važno za djecu jer napreduju i otkrivaju nešto novo. U tom razdoblju treba zadržati mirnoću, uspostaviti granice, dopustiti mu da radi ono što može s obzirom na svoju dob (na primjer, nositi pribor za jelo) i sl. Knjigu koju preporučujem svim roditeljima jest knjiga Bruna Ferrera Vaša djeca imaju samo vas. Osim što ohrabruje roditelje, donosi i jednostavne odgojne smjernice.
4. Svi griješimo, ali svoje greške možemo i ispraviti.
I to ako krenemo odmah. Ne zaboravite: očekivati može puno samo onaj roditelj koji daje puno. Dijete je dar, a naša je uloga na dar odgovoriti zahvalnošću.
