Zvonko Bušić vjerovao je kako dobre stvari trebaju biti dostupne svima. Ono za što je živio, radio i vjerovao, za što je podnio žrtvu, objavljeno je u knjizi “Zdravo oko”, koja je dostupna na Amazonu. pod nazivom “All Visible Things”.
GLOBALISTI
„Najvažnije je imati dušu koja voli istinu i štiti ju gdje ju nađe. I još nešto: istinu valja stalno ponavljati jer se oko nas stalno propovijedaju laži, i to ne samo iz usta rijetkih pojedinaca, nego masovno. U novinama i enciklopedijama, u školama i na sveučilištima, svuda caruju iskrivljene slike i uživaju u spoznaji da je većina na njihovoj strani”, Goethe.
U Zvonkovim bilješkama i neslužbenim zapisima može se pronaći mnogo toga o globalistima i njihovim planovima za svijet, a te se teme dodirnuo i na prethodnim stranicama. Znam da bi, da je dovršio ova sjećanja, o toj temi opširnije govorio pa ću sad ja to učiniti umjesto njega jer vjerujem da bi to želio.
Tijekom godina meni i drugima često je govorio o Propasti Zapada, čuvenom djelu Oswalda Spenglera. U njemu Spengler govori o najjačoj sili svojega vremena, novcu i tome kako se svime upravlja novcem i kroz novac što i danas vrijedi jednako kao i kad je knjiga napisana, ako ne i više, piše Julienne Bušić, za dijaspora.hr.
„Nakon što novac uništi intelekt, demokracija se počinje sama uništavati”, napisao je Spengler, „a jedini način da se svrgne neka sila jest drugom silom, ne načelom. Jedina sila koja se može suprotstaviti novcu jest krv”.
Što to znači? Krv u ovome smislu nije nužno narod, kaže Spengler, nego „životna sila”, ujedinjena svijest koja se pak često izražava kroz nacionalnu pripadnost, prosvijetljena svijest koja djeluje protiv beživotnih sila novca ili globalizma. Zvonko je o tome pisao u nekim svojim nedavnijim zabilješkama: „Danas su snage novca i njihove sluge na vlasti pozicije, snage krvi su u opoziciji. Snage novca mogu kupiti mozgove pa danas postoji vrlo mnogo intelektualnih prostitutki, srce ne mogu kupiti i zato njime manipuliraju. U tome im služe taštine, sitne duše s velikim egom, ljudi kojima su ambicije u velikom raskoraku s pameću i sposobnostima. Ali ljude koji imaju i srce i mozak nije moguće kupiti, niti je moguće njima manipulirati, no takvih je ljudi malo i nije im lako, jer velike su manipulacije srca”.
Ljude treba stalno podsjećati, rekao bi mi, da nisu samo tjelesna nego i duhovna bića. U svojim je bilješkama zapisao: „Pored tijela i tjelesnih čula, postoji i razum – inteligenciju da pored očiju u glavi postoji i umno oko koje apriorno vidi ideje (Platonove). On bi također morao živjeti u savezništvu, harmoniji, ravnoteži sa svojim okolišem, i živom i mrtvom prirodom općenito (jedan gleda vodopad kao tvornicu novca, drugi kao prirodnu ljepotu), morao bi biti pravedan, pametniji i bolji, morao bi pomagati i upravljati. Takve je i slične zapovijedi, po mome mišljenju, Bog odredio čovjeku. To da se on već predugo oglušuje na Božje zapovijedi vidno pokazuje današnje stanje svijeta i čovjeka”.
Rastuživalo ga je što ljudi žive u obmani da ih novac može „usrećiti”, a istodobno su nesvjesni brojnih čudesnih stvari koje novac ne može kupiti.
„Slobodan i bogat čovjek može si kupiti dosta toga na ovome svijetu”, zapisao je u svojim bilješkama, „ali te se blagodati uveliko razlikuju od onih koje nikakav novac ne može kupiti: unutarnjeg mira, zadovoljstva, užitka koji čovjek osjeti kad gleda izlazak i zalazak sunca, morske valove, zvijezde, mjesec, ili kad prvi hoda po djevičanskome snijegu prema šumarku čije su grane okićene snijegom ili kroz brdske puteljke prikrivene netom otpalim lišćem. Takav ushit i sreću, duboko zadovoljstvo jer si pravi prijatelj i imaš dobroga čovjeka za prijatelja, jer si voljen i voliš čestitu ženu ili djevojku, jer si zadovoljan samime sobom i u svojem bitku doista ćutiš pripadnost i sklad s ovim čudotvornim svijetom – te je stvari nemoguće kupiti novcem. Čak kada ih i bogataši pokušaju pribaviti novcem, zapravo sve dublje i dublje propadaju. Čini mi se da te blagodati života i ta životna sreća rastu i pojačavaju se usporedo sa svojim blizancima: patnjom, stradanjem, nesrećom i teškom stranom života”.
Nakon toga dodao je misao koju je često iskušao i potvrdio u svojim zatvorskim godinama, ali i nakon što je pušten iz zatvora: „Veliki je užitak prekinuti užitak. Ali za to je potrebna posebno jaka volja i iznimna disciplina”.
Užitak prestaje biti užitkom ako se s njime pretjeruje, i tad postaje suvišan i bolan, kao prejedanje. U zatvoru je to činio s cigaretama. Umjesto da pali jednu za drugom, kao toliki drugi, on se ograničio na dvije cigarete dnevno. Nevjerojatno je teško popušiti samo dvije cigarete, rekao bi mi. Lakše je posve prestati! Ali užitak koji bi iskusio pušeći te dvije cigarete bio je neizmjeran, kao i osjećaj postignuća. Tu je pouku pokušao primijeniti na sve što je činio – najveći je užitak u umjerenosti, manje je više.
Naravno, materijalizam koji danas vlada temelji se na neumjerenosti i pretjeranosti. O tome je Zvonko rukom zapisao i ovo: „Očito je da materijalizam sve više zahvaća cijeli svijet, a u našoj europskoj civilizaciji razmahao se toliko da ne dopušta nikakav uzvišeniji smisao života. A bez duhovne dimenzije, bez ideala i uzvišenoga smisla života čovjek ne može preživjeti. Parafrazirajući Bibliju, Dostojevski je napisao da ‘tajna ljudskoga života nije da se samo živi, nego da se ima nešto za što se živi’.
Na pitanje što bi se dogodilo kada bi iznenada i na poklon ljudi bili zatrpani svim materijalnim blagodatima i tjelesnim užicima, Dostojevski je odgovorio da bi to bila tragedija za čovjeka jer bi ljudi odmah izgubili duhovnu dimenziju i volju za životom, pretvorili bi se u živinčad bez ikakvih ljudskih vrlina i vlastitih osobnosti, sve ljude prekrile bi žive rane, i oni bi u mukama grizli svoj vlastiti jezik. Tek tada bi ljudi shvatili da nema sreće u neradu, da ugasne misao koja ne stvara, da je odvratno živjeti besplatno, da je život borba, da sreća nije u sreći negu u njezinu postizavanju i da je ovaj svijet Bog stvorio najboljim i najsavršenijim.
Tako će, ako ovim današnjim megalomanijacima pođe za rukom stvoriti virtualni svijet globalnog i materijaliziranog čovjeka, tek tada oni sami i svi ostali shvatiti da njihova globalizacija svijeta nije ni za njih raj na zemlji, nego za sve ljude pravi pakao s ovu stranu smrti. Je li ta pretpostavka točna ili pogrešna nije toliko važno. Međutim, sudbinski je važno da se motivima i umnim namjerama današnjih svjetskih moćnika priđe i o njima raspravlja kroz dijaloge“.
Ironija je u tome da stalni medijski napadi „moćnika” koji nas bombardiraju proizvodima i uslugama koje čovjek mora kupiti kako bi bio „popularan, moderan, cool, ugledan i, što je najvažnije, sretan” zapravo ljude lišavaju velikih užitaka umjerenosti. Uvijek se sjetim što bi se dogodilo kada bismo Zvonko i ja, nakon njegova dolaska iz zatvora, otišli u neko veliko samoposluživanje ili trgovački centar. Zvonku bi se zavrtjelo u glavi. Zašto je potrebno toliko raznih vrsta sapuna? – upitao bi. Zašto ih ne može biti samo nekoliko? I zašto postoji toliko priključaka za mobitele, zar ne mogu svi biti isti tako da odgovaraju svim telefonima? To je samo zato da bi se više zaradilo, zato da uvijek moramo nešto zamijeniti, kupiti novu, moderniju inačicu!
Ta stalna, nepotrebna konzumeristička neumjerenost i način razmišljanja mučila ga je i gadila mu se, oduzimala mu svakodnevne užitke života. Zagovarao je svojevrsni “Gleichschaltung” ili usklađenje koji bi pojednostavilo ljudsko postojanje i neobuzdanim kapitalistima istodobno uskratio profit od čovjekove bespomoćnosti i frustriranosti. Zvonko je smatrao da je ta neumjerenost posebno štetna za mlade jer ih zbunjuje u mnogim područjima, na primjer u glazbi, filmovima, medijima. Informacija je jednostavno previše, a mladi još nisu dovoljno mudri da ih mogu kritički procesuirati.
U Platonovim Zakonima, Zvonko je označio sljedeće poglavlje koje se odnosi na ključnu ulogu „pjesnika” u društvu: „Zakonodavac bi trebao tražiti samo ona uvjerenja koja će gradu donijeti najveće dobro, i iznaći svako sredstvo koje će težiti tome da cijela zajednica u najvećoj mogućoj mjeri i u svakom trenutku kroz cijeli život govori istim glasom, u pjesmama, mitovima i raspravama”.
O ovome je elementu Platonove misli Zvonko često govorio i kao primjer navodio domoljubne pjesme i tekstove. Globalizam zahtijeva da taj „glas”, odnosno mitovi i duša jedne zemlje budu uništeni kako bi se njome lakše zavladao. Najbolji način da se to postigne uvođenje je nekog drugog „glasa”, drugih „mitova” koji su u protuslovlju sa srcem i dušom naroda i njegovom poviješću, običajima, vjerskim uvjerenjima, institucijama i kulturom. Primjerice, masovna promocija glazbe koja ismijava ono što neki narod ili zemlja vole, ono što ih veže. Zašto su tekstovi nekih pjevača globalistima tako opasni? Zašto sa svim svojim novcem i medijima pokušavaju ismijati, ocrniti, pa čak i uništiti one koji pjevaju o domoljublju, obitelji, vjeri? Zato što ti pjevači bude srca ljudi, stvaraju osjećaj jedinstva, svrhe, ljubavi prema domovini.
Globalisti moraju uništiti ljubav prema domovini i osjećaj pripadanja jer je u protivnome nemoguće osvojiti, opljačkati i opustošiti. Kada se unište ljubav i osjećaj pripadanja nekoj državi i narodu, tad nitko ne mari hoće li doći globalisti i preuzeti njezine resurse, jer ljudi su se već uvjerili da su sad „građani svijeta”, a ne građani vlastite zemlje! Ta se strategija koristi svuda u svijetu, naglasio je Zvonko, ne samo u Hrvatskoj.
Dovedi „strane” pjesnike, pisce, novinare, dramatičare, glazbenike, umjetnike, dobro im plati da podruju one vrijednosti koje štite od globalizma, daj im neograničen pristup medijima, plati istomišljenike, također s neograničenim pristupom medijima, da veličaju i uznose te „strane” pjesnike, podijeli im „prestižne” nagrade i priznanja, i već u sljedećem trenu sve ono što neki narod i država ima kao svoje vlastito pripast će nekom drugom ili biti potkopano, diskreditirano ili opljačkano. Novac naprama krvi. Stalna je to borba, ali bez informacija i uvida u to kako se ta borba vodi, malo je nade u učinkovitu opoziciju.
Naravno, parafraziram mnoge razgovore koje smo Zvonko i ja, što međusobno, što s drugima, vodili o globalistima i „stranim” pjesnicima i mitovima, ali vjerujem da vjerno predočavam njegov stav.
Julienne Bušić, dijaspora.hr
