Robert Pauletić u svojoj objavi na društvenim mrežama je je napisao zanimljivu a i tragičnu priču o poznatom hrvatskom pjesniku .Evo nevjerojatne priče.
Najnesretniji čovjek u hrvatskoj povijesti, ujedno je jedan od najvećih pjesnika u hrvatskoj povijesti- Josip Pupačić. Djeca u školi najviše ga znaju po onom divnom moru što se njemu penje. Međutim, o nesretnoj biografiji kakvu ne bi mogao smislit ni najmaštovitiji filmski scenarist, mnogi znaju samo osnove, jer je niz tragedija tako nemoguć da čak i službeni izvori sve skupa krivo navode.
Pupačićeva obitelj bila je vesela, bilo je puno djece. Ali onda su kandže nekog prokletstva napale Pupačiće. Na puno mjesta, pa i na našoj Wikipediji, piše da su tri brata Josipa Pupačića poginila zajedno od strujnog udara. Citiramo Wikipediju: “(…) Njegovu (Pupačićevu) mladost je duboko obilježila smrt trojice braće, koji su poginuli od strujnog udara dok su radili u hidroelektrani na rijeci Cetini”. Ali to nije točno! Tri Pupačićeva brata struja je ubila – jednog po jednog. Prvo je 1945. poginuo brat Vicko od strujnog udara u Šibeniku, onda je 1946. struja ubila brata Ivana dok je u Kostanjama postavlja prvu kinopredstavu, i tek je šest godina poslije, dakle 1952., u centrali Manojlovac na Krki (a ne na Cetini!) od strujnog udara poginio brat Ante, inženjer elektrotehnike.
Nakon toga je, 1954., nastala Pupačićeva besmrtna pjesma “Tri moja brata”, sa stihovima “Kad sam bio tri moja brata i ja”. Godine 1971. u proljeće, pjesnik Josip, njegova žena Benka i kćer Rašeljka uputili su se u London. Mala Rašeljka imala je 5 godina. Bila je rođena sa srčanon manom, s rupicom na srcu. Engleskome doktoru koji je trebao pomoći Rašeljki poginio je sin u prometnoj nesreći i operacija je odgođena. Kad je konačno došla na red, otkrilo se da se rupica sama zatvorila! Sretna obitelj je tražila avionsku kartu za Hrvatsku. I našla ju je, neki diplomati iz jugoslavenske ambasade odustali su od leta Aviogenexa za Krk. U avionu koji je iz Londona poletio 22. svibnja 1971., prije više od 50 godina, bilo je 76 putnika, od toga 72 Engleza turista, zatim Pupačić i njegova familija, i tada mladi Ranko Sarajčić, sin diplomata Ive Sarajčića koji je bija veleposlanik u Londonu i priko kojega su Pupačićevi i dobili karte. Cijela priča oko avionske nesreće je preduga je da bi se ovdje ispričala, ali ukratko, avion je uletio u oluju iznad Krka, a pilot Miloš Markičević nije se snašao, udario je u pistu, avion se okrenuo naopako, na krov, izbio je požar, sva vrata bila su zaglavljena, putnici su se ugušili i nažalost izgorjeli. Jedini koji se spasio bio je upravo onaj Ranko Sarajčić koji je u avionu sjedio red ispred Pupačića i za vrijeme leta su ćakulali kako će iz Krka poslije zajedno putovat za Zagreb.
Evo Sarajčićeva svjedočanstva:”Dok je avion klizio po pisti, mi smo ostali u visećem položaju, jer smo bili vezani pojasevima, svi osim jednoga putnika kojega sam vidio kako puzi po krovu koji je sada bio pod. U taj čas sam čuo nekoliko Engleza kako viču da ne stvaramo paniku i da svi ostanemo na svojim mjestima. Požar je već buknuo. Ja sam sjedio u stražnjem dijelu aviona. Dim me počeo gušiti, pa sam odvezao pojas i tako se oslobodio visećeg položaja. Dolje, pri dnu, bilo je čistijeg zraka, a ja sam ga tako želio udahnuti. Već tada sam bio primijetio otvor koji je nastao nakon što je avionu otpao rep. Međutim, otuda je kuljao gusti dim, a potom i plamen, pa sam pokušao otvoriti desna i lijeva vrata na trupu. Nije mi uspjelo. Okrenuo sam se i potrčao prema mjestu gdje sam ranije vidio otvor. Tamo je dim bio sve gušći, teško sam disao, ali sam ipak krajnjim naporom doteturao do tog izlaza, iskočio kroz njega i tako se spasio”.Preživio je i pilot i nekoliko članova posade, ali nitko drugi od putnika. Kompletno je izgorjelo 78 ljudi, tri naše stjuardese i 75 putnika. Svi engleski turisti, 72 koliko ih je bilo na letu, te naš Josip Pupačić, njegova žena Benka i mala ćerkica Rašeljka. Nađeni su kompletno karbonizirani, s glavama okrenutim prema doli, a Pupačića su pokušavali identificirat 12 dana i na kraju su ga, potpuno neprepoznatljivog, pronašli tek pomoću zubnog kartona.Nedugo prije strašne smrti, Josip Pupačić napisao je nevjerojatno potresnu pismu “Moj križ svejedno gori”, kao da je ima jezivu viziju svoga kraja. To je druga njegova pjesma koju trebate danas pročitati. Evo je prošlo pedeset godina od smrti ovoga poetskog velikana, čovjeka o kojemu bi trebalo hitno snimit film. U njegovom rodnom Slimenu kod Omiša, u rodnoj kućici, napravljen mu je mali muzej o kojemu brine samo obitelj, i u koji skoro nitko ne dolazi, pa sve propada. Otiđite i vi bar jednom u Slime, odajte počast dalmatinskom i hrvatskom velikanu poezije.
