Božja vjernost u našoj prošlosti nam treba dati nadu kroz brige budućnosti. Kada vas uhvati strah od nepoznatog, Bog vam može pomoći.
Neizvjesnost onoga što dolazi otvara prostor za tjeskobu. Jer, ipak se trebamo bojati onoga što ne možemo kontrolirati, zar ne?
No Pavao nam govori da imamo još jednu opciju – opciju koja zamjenjuje naš strah s mirom „koji je iznad svakog razuma“.
Dan nakon Božića sam se probudila u 5 u jutro s težinom na prsima i neugodom koju nikada prije nisam osjetila. Bila sam sigurna da je to kraj. Moj me je suprug brzo odvezao u bolnicu te sam bila otpuštena iz nje u roku od šest sati bez i jednog odgovorenog pitanja. S mojim je tijelom sve bilo savršeno u redu.
Slijedećih 6 mjeseci sam tražila dogovore. Činila sam sve prave stvari. Vježbala sam, promišljala i molila Boga da ukloni moju bol. Išla sam kod nekoliko liječnika nakon što bol nije posustajala.
No najveći problem bio je taj što je moj um bio potpuno uhvaćen u „što ako“… Što ako je liječnik nešto propustio? Što ako je u pitanju rak? Što ako se jednom samo ne probudim?
Sva ta „što ako“ nagađanja su me paralizirala te se činilo da pobjeđuju u ratu u mom umu. Suptilno su se ušuljala i smjestila u moj um. Većinu sam noći provela budna jer sam se bojala da se inače neću ni probuditi.
Tjeskoba je stvarna. Eto. Rekla sam to.
Nikada nisam znala što je tjeskoba. Nije li ona za slabe? Za one koji se ne mogu nositi sa svojim problemima? Tjeskoba je bila za one koji nisu bili voljni vjerovati Bogu. No za nekoga kao ja, tjeskoba nije bila opcija. Ja sam bila snažna i, mislila sam, sa svim koncima u svojim rukama.
Šest mjeseci prije mog posjeta bolnici, moj suprug i ja smo donijeli svoju petu kćer na svijet. Naš se svijet potpuno preokrenuo kada je rođena mrtva. Ta me je stvarnost potresla do same srži.
No, ipak sam bila snažna i sve sam imala pod kontrolom. Mogla sam ja to. Mogla sam održati našu obitelj na okupu, ostati pozitivna i biti rock zvijezda na poslu. Dok nisam mogla.
Moja potreba za kontrolom nad svime je stvorila pukotinu u mom oklopu. Strah i tjeskoba su se polako ušuljale kroz tu pukotinu dok nisam završila u bolnici.
Sada sam trebala nešto što si sama nisam mogla ponuditi – mir, razumijevanje i način da se borim s ovom stvari koja mi je obuzela misli. Prijateljica me je podsjetila na citat iz Biblije za koji nikad nisam znala da mi je potreban.
„Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu. I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu“ (Filipljanima 4,6-7).
Tjeskoba je stvarna. Neki ljudi trebaju lijekove, neki se odlučne na savjetovanja, no istina je da svi trebamo započeti od ovih Pavlovih riječi.
Naša srca i umovi nemaju cijenu. Njih treba čuvati te zaslužuju da netko pazi na njih.
Da danas možete zamijeniti jednu misao koja vas zarobljava, koja bi to misao bila? Sada ju odbacite i zaštitite svoj um od toga da se ona ušulja u njega.
Kada pomislite o sutrašnjem danu, što vam pada na pamet? Ako ste kao ja, onda vaša lista „obaveza“ uzrokuje lančanu reakciju zadataka koje trebate obaviti. Mislim na sve stvari koje bih htjela napraviti i na sve one koje moram obaviti.
Gledajući u prošlost, sjećate li se uopće oko čega ste se brinuli prije 6 mjeseci?
Život se dogodi, mi izdržimo sve okolnosti, a brige povezane za njih nestanu. Ne razmišljamo često o stvarima koje su nas zabrinjavale u prošlosti, nego se usmjeravamo na brige budućnosti.
Božja vjernost u našoj prošlosti nam treba dati nadu kroz brige budućnosti.
Povjeravamo li Mu zapravo naše sutra?
Moji dani najbolje prolaze kada Bogu prinesem sve stvari koje bih voljela da se ostvare i tada priznam da Mi je on potreban da se s njima uhvatim u koštac. On je dobar.
Vidim Njegovu dobrotu kada pogledam u sve dane iza mene i želim Mu ukazati povjerenje da će iskazati još više Svoje dobrote u danima koji dolaze.
Što vi danas pokušavate kontrolirati da vas čini tjeskobnima?
Autorica: Maya L. Ralston; Izvor: Theprayingwoman.com, prenosi novizivot.net
