Jučer su SAD objavili novu piramidu prehrane, koja je potpuno izokrenula staru, koja je lako moguće bila glavni uzrok eksplozije epidemije debljanja, kardiovaskularnih bolesti, dijabetesa i mnogih dugih bolesti.
Pogledajmo kako je nastala stara piramida i kako se ona savršeno uklopila u interese farmaceutske i prehrambrene industrije.
To je puno veća priča nego lažljiva ‘misli na druge’ u kojoj smo vidjeli kako su se udružili farmaceutska industrija, Znan$tvenici, političari i mediji
– kako bi nametnuli cijepljenje kao ‘zaštitu od širenja epidemije’, diljem svijeta
– nametali lockdowne koji su trebali promovirati cijepljenje,
– a na koncu glavni utjecajnik i promotor te agende Bill Gates je početkom 2022., nakon što je uz ogromnu dobit prodao dionice BioNTech (Pfizerov cjepivni partner) izjavio da je ‘bilo kao gripa, male smrtnosti, opasno uglavnom za starije, ali nismo to tada znali’ (vraga nismo znali)
– iako se mašinerija profitabilno vrtjela i dalje nakon tog prijelomnog trenutka koji je trebao sve osvjestiti.
Ali taj pandemijski marketing kojeg se svi sjećamo pokazuje da je sve moguće. Stoga vas ne mora čuditi donja priča, koju su big farma i big food marketingaši (uključivo Znantvenike i novinare) podvlačili pod ‘teoriju zavjere’ i ‘desničarski ekstremizam’
Piramida prehrane je službeno dizajnirana početkom 1990-ih, ali zasnovana na idejama i smjernicama iz 1970-ih.
Zašto su se uopće 1970-ih počele raditi smjernice prehrane u SAD? Ne zbog pretilosti ili dijabetesa – oni tada još nisu bili epidemija. Glavni javnozdravstveni problem tog vremena bile su kardiovaskularne bolesti, osobito srčani infarkti kod muškaraca srednje dobi.
Smrtnost od infarkta naglo je porasla nakon Drugog svjetskog rata i to je stvorilo politički pritisak: trebalo je brzo ponuditi objašnjenje i rješenje.
U tom trenutku znanost nije imala jasan odgovor.
Postojalo je više konkurentskih hipoteza: da je problem u zasićenim mastima, u šećeru i rafiniranim ugljikohidratima, u pušenju, u stresu, u načinu života.
No jedna je teza već imala institucionalnu prednost – ideja da su zasićene masti i kolesterol glavni uzrok srčanih bolesti. Ta je hipoteza postala dominantna ne zato što je bila dokazana kao točna, nego jer je bila najvidljivija, najjednostavnija i politički najlakša za prevesti u poruku “što ljudi trebaju jesti”.
Na toj osnovi, sredinom 1970-ih, američki Senat osniva Odbor za prehranu i ljudske potrebe* (tzv. McGovernov komitet).
Ključno je da članovi tog odbora nisu bili nutricionisti, endokrinolozi ni metabolički stručnjaci, nego političari. Odbor je imao budžet, mandat i rok – ali nije imao znanstvene dokaze koji bi opravdali radikalne preporuke za cijelu populaciju. Umjesto zaključka “dokazi su nedostatni”, donesen je dokument Prehrambene smjernice za SAD (1977.), koji je preporučio manje masti i više ugljikohidrata.
U procesu donošenja tih smjernica ozbiljne znanstvene kritike su zanemarene. Istraživači koji su upozoravali da su dokazi slabi, da se radi o hipotezi, a ne činjenici, te da se ne smiju provoditi masovni prehrambeni eksperimenti – ostali su po strani. Alternativne teze, osobito one koje su problem vidjele u šećeru, rafiniranim žitaricama i industrijskoj preradi hrane, nisu sustavno razmatrane. Sada se te teze nesporno priznaju kao točne ali sve do jučer je stara piramida prehrane bila ‘uklesana u kamen’?!
Ironija je u tome da se baš nakon uvođenja low-fat smjernica prehrambeni obrazac počinje naglo mijenjati: raste potrošnja rafiniranih žitarica, biljnih ulja (sojino, kukuruzno), industrijski prerađene hrane i ukupnih ugljikohidrata. Umjesto da se ta promjena istraži kao mogući uzrok budućih problema, prehrana čitave nacije, a nastavno i cijelog Zapadnog svijeta je usmjerena prema njoj.
Kako detaljno opisuje Gary Taubes u Good Calories, Bad Calories, cijeli je proces bio vođen institucionalnom logikom: odbor je morao nešto isporučiti kako bi opravdao svoje postojanje i nastavak financiranja. Smjernice su donesene prije znanstvenog konsenzusa, a zatim je konsenzus godinama građen kako bi opravdao već donesenu politiku.
Zanimljivo, masovna pretilost, dijabetes tipa 2 i metaboličke bolesti počinju eksplodirati tek od kraja 1970-ih i posebno tijekom 1980-ih i 1990-ih – dakle nakon što su nove prehrambene smjernice već bile ugrađene u škole, bolnice i javne programe. Prije toga, zapadne su se populacije desetljećima hranile prehranom bogatom mesom, punomasnim mliječnim proizvodima i životinjskim mastima, i nisu imale današnje razine pretilosti i općenito metaoličkih bolesti i sindroma.
Ovdje je zanimljivo da nema nikakvih dokaza da su prehrambena i farma industrija naročito poticale prelazak na ‘piramidu prehrane’, ali je isto tako jasno da kad su shvatile koliko je profita donijelo prehrambenoj industriji prelazak na prehranu baziranu na jeftinoj za proizvodnju ultraprocesiranoj hrani, a farmaceutski lijekovi za liječenje stanja zbog epidemije metaboličkih bolesti (tlak, dijabetes, debljina, kardiovaskularne bolesti…) nije postojao neki interes da se trajektorija propita. Štoviše, svaki ‘napad’ na piramidu prehrane bio je napadan kao što su oni koji su se suprotstavljali laži da cjepivo štiti od prijenos bili proglašavani ‘antivakserima’, a mediji su bili puni pandemijskih marketingaša koji su nastojali uvesti cijepljenje djece kao suzbijanja zaraze.
