Nakon ove afere s posvajanjem ili “posvajanjem” djece u Kongu, čiji su akteri pripadnici radikalno lijeve struje, valja propitati upravo pojam rasizma.
Ta ekstremno lijeva bratija u odnosu prema Africi ponaša se, prema ovom slučaju, čisto rasistički, u smislu lošeg eurocentrizma.
Nažalost, u maniri toga lošeg eurocentrizma, o ovom slučaju nastupili su mnogi hrvatski mediji govoreći o Africi i afričkoj djeci koju ovi “spašavaju”. Naime, govoriti o Africi, o afričkoj djeci i kulturi a da nijedan medij, izuzev Provjerenog Nove TV, nije pozvao niti jednog Afrikanca da kaže kako Afrikanci gledaju na cijelu ovu priču, ne samo da je kršenje temeljnih postulata novinarske struke, već i nehotimični rasizam ili podcjenjivanje perspektive onoga o kojem govoriš. Tu prazninu i nepravdu želim ovdje popuniti. Dajem, stoga, pogled iz Afrike na ovu aferu.
DIJETE JE RADOST
Nazvao sam prijatelje, rođene Afrikance, i htio čuti što oni misle. Sažet ću njihov stav. Stalno se stvara slika Afrikanaca koji ne znaju ništa drugo nego štancati djecu, čitaj siročad. Ne. Za razliku od naše kulture koja je “kultura smrti”, neprijateljska prema rađanju i djeci, afrička kultura voli (novi) život, ne kerove i druge kućne ljubimce koje šetamo po zasranim trotoarima europskih gradova koji demografski propadaju.
Za Afrikanca brojna obitelj je blagoslov.
Dijete je radost, a ne prijetnja komforu. Sukladno tome, ogromnu većinu djece koja iz bilo kojeg razloga ostane bez roditelja u Africi automatski preuzima, sukladno njihovoj kulturi, rodbina. U manjim sredinama, svjedoče mi moja afrička braća, kada bilo koja žena rodi dijete, ono je briga (i) cijelog sela. No u većim sredinama, kao i kod nas uostalom, mnoga djeca završe u sirotištima kao meta raznih predatora. Afrikanci su odgovorni roditelji. A njihova mjerila sreće i vrijednosti nisu ista kao naša, pa i kada su djeca u pitanju.
No, prema našim kriterijima, kada rodbina u Africi preuzme dijete ili djecu koja su ostala bez roditelja, reći će da je rodbina siromašna, jer k tome ima i svoju djecu, pa ih onda nukaju na proces posvajanja, pa i kupovinom.
Zato citiram Afrikance: “Metoda koju koristi ta mreža posvojitelja je jednostavna. Njezini članovi koriste različite strategije i trikove kako bi uhvatili svoje žrtve. Oni organiziraju višestruko ispiranje mozga žrtvama i, s obzirom na njihove oskudne ekonomske uvjete, obećavaju bolji život.”
Posebno je gnjusno kada se takvim manipulacijama posvoji dijete koje ima žive biološke roditelje i rodbinu koji pod takvim manipulacijama popuste. U jednom, moji prijatelji Afrikanci smatraju da se tako ne čini usluga afričkoj djeci, već ona postaju roba za tuđe samoostvarenje, gdje su djeca sredstvo, a ne svrha.
UHODANA MREŽA
Većina djece u Africi nije uopće prepuštena sama sebi, a naši mediji o afričkoj djeci izvještavaju samo u kontekstu zloporaba u ratne, seksualne ili ekonomske svrhe. No to čine zapadne i kineske multinacionalke kojima trebaju afrička prirodna bogatstva i jeftina radna snaga. Zato moj prijatelj, i sam upravitelj jednog doma isključivo za djevojčice, koji ne daje na usvajenje, samo udomiteljstvo, da izuče školu i vrate se, kaže mi na telefon: “Molim, prestanite pomagati Africi, bivše kolonijalne sile i dalje pljačkaju, induciraju politički kaos. Prestanite pomagati našoj djeci s tim pseudohumanitarizmom. Kada nam prestanete ‘pomagati’, mi ćemo sami riješiti sve svoje probleme.”
Iz perspektive mojih prijatelja Afrikanaca, pak, bez obzira na međunarodne konvencije i zakone, zbog traumatičnoga kolonijalnog iskustva prepunog pljačke i zločina koje još nije prestalo, samo se pridružila Kina, nakon što su im otimali i otimaju prirodna bogatstva, sada im uzimaju i krv, djecu.
Posvajanje je plemenit čin, duboko poštovanje svim posvojiteljima, pa i djece iz Afrike. No posvajanje djece nije safari. Zato mnoge afričke države zbog tog “safari mentaliteta” primijenjenog na djecu uvode sve rigoroznija pravila. Ta pravila, i njihove obiteljske vrijednosti i kulturu valja poštovati, pa i davanjem i njima medijskog prostora u ovom slučaju.
