Stjepan Đureković bio je hrvatski disident, poduzetnik, književnik, publicist, rodoljub i borac za istinu koji je ubijen od jugoslavenske tajne policije UDBE, u atentatu u Njemačkoj, nakon što je napustio Jugoslaviju.
Stjepan Đureković rodio se u Bukovcu kraj Petrovaradina 1926., godine. Tijekom Drugoga svjetskog rata Đureković je izbjegao službu u oružanim snagama NDH i pridružio se partizanima. Postao je članom Komunističke partije. 1951., godine diplomirao je iz gospodarskih znanosti na sveučilištu u Beogradu. 1954., godine postao je komercijalni direktor male tvornice metalne industrije u Osijeku a 1956. godine prešao je u rafineriju ulja u Sisku koja je 1964. godine postala sastavni dio INE. Napredovao je do visokih položaja unutar INE, gdje je bio jednim od uspješnijih direktora, a početkom 1980-ih godina zbog svoga posla održavao je sastanke s članovima Saveznog izvršnog vijeća SFRJ.
Jugoslavenske vlasti zabrinjavala je mogućnost Đurekovićevoga svjedočenja u procesu protiv Špiljka. Početkom 1982. godine Mika Špiljak se obraća Juri Biliću, članu CK KPH, lažno optužujući Đurekovića kao glavnog krivca za aferu u INI, tražeći od Bilića likvidaciju Đurekovića. Iz tih je razloga Đureković emigrirao 1982. godine u Njemačku, gdje se je uključio u hrvatski nacionalni odbor. Zajedno s Ivanom Botićem objavio je knjigu Jugoslavija u krizi, u kojoj je tvrdio kako u Jugoslaviji vlada velika stopa inflacije i nezaposlenosti i da Jugoslavija iskorištava resurse Hrvatske.
Đureković kao da je slutio kakva ga sudbina čeka. Neposredno prije smrti znakovito je izjavio:
Jedino čega se plašim je to da će Udba od sada još upornije tragati za mnom i mojim sinom da nas ubije. Ali kod toga se ne plašim smrti, nego isključivo toga što će me tako onemogućiti da se skupa s našim narodom vratim u slobodnu državu Hrvatsku i da uživam u tom velikom trenutku naše narodne povijesti, te posebno da svu energiju stavim na raspolaganje našoj novoj državi kako bi što prije počela funkcionirati na dobrobit našega naroda.
I došao je taj kobni četvrtak. Đureković je između 10 i 11 sati ujutro napustio svoj minhenski stan. Stigavši u Wolfratshausen vozilo je iz sigurnosnih razloga, kao što je uvijek činio, parkirao podalje od tiskare. Nakon čega je u poštanskom uredu preuzeo pisma iz svog pretinca. Potom se napokon uputio u tiskaru: negdje između 11 i 11:30 sati otključao je ulazna vrata, ušao u adaptiranu garažu te položio rukopis na fotokopirni uređaj koji se nalazio na kraju srednje prostorije. Đureković nije znao, nije mogao znati, da su njegove ubojice u noći od 27. na 28. srpnja neopaženo ušle u tiskaru pomoću ključa, ponavlja se u presudi, koji im je Prates dao posredstvom Perkovića. Čekali su ga u zasjedi:
Nakon što je Đureković, koji nije slutio konkretan napad, položio članak na fotokopirni uređaj i okrenuo se radi odlaska, dva počinitelja pucala su u njega jedan za drugim s namjerom da ga usmrte.
Počinitelji su koristili dva pištolja, jedan marke „Ceska”, drugi marke „Beretta”. Đurekovića su prvo pogodili u desnu ruku (prostrijel) i u obje nadlaktice (prostrijeli). Zbog toga je Đurekoviću bilo moguće napraviti još nekoliko koraka prema izlazu. Dok je bježao dva puta je pogođen u leđa, u području lumbalne kralježnice (strjelna rana) i pluća (prostrijel). Učinak tih pogodaka bio je zaustavljanje njegova daljnjeg bijega; u zgrbljenom položaju došao je gotovo ispred drvenih garažnih vrata gdje je stao. Tamo mu je u svakom slučaju jedan od počinitelja zadao više ciljanih udaraca u glavu s predmetom koji je sa sobom donio, vjerojatno mesarskom sjekirom. Dureković je već kod prvog udarca pao pokraj drvene palete koja se nalazila u ulaznom prostoru. Đureković je zadobio središnju cerebralnu paralizu kao i unutarnja krvarenja te je nekoliko minuta nakon toga preminuo. Počinitelji su uzeli ključ garaže od žrtve i udaljili su se od mjesta počinjenja kaznenog djela bez da su viđeni i identificirani.Stjepan Đureković pokopan je 3. kolovoza 1983. na minhenskom groblju Neue Waldfriedhof.
Književno stvaralaštvo
Đureković je u kratkom razdoblju u nakladi osobnog poduzeća Kroatisches Buch (u impresumu je, međutim, stajalo Published by International Books – USA), izdao pet knjiga.
JA, JOSIP BROZ TITO – U ovom romanu radnja počinje od razlaza sa Staljinom 1948. i traje sve do Titove smrti. Najveće ličnosti komunističke Jugoslavije opisane su pod pravim imenom, a i svi događaji su istiniti. To je zapravo skandalozna i grozna povijest tog razdoblja s diktatorom Titom kao glavnim „ junakom” U romanu su opisani mnogi javnosti nepoznati događaji i državne tajne.
KOMUNIZAM: VELIKA PREVARA – To je roman u kojem je opisan život radnika u surovoj komunističkoj svakidašnjici jedne tvornice u Zagrebu, te potpuni fijasko komunističkog gospodarskog sustava i tzv. radničkog samoupravljanja. Radnici su potlačeni, izrabljeni i mrze komunizam koji im čak zabranjuje i slobodno ispovijedanje vjere.
SINOVI ORLA – To je uzbudljivi roman o teškom položaju i stradanju Albanaca u Jugoslaviji, te je data istinita slika o ustanku koji je započeo u proljeće 1981.
CRVENI MANAGERI – To je roman koji prikazuje život i rad direktora menagerskog sloja u komunističkoj hijerarhiji. Taj sloj se svakodnevno u praksi suočava s gospodarskim i političkim problemima komunističke države, pa je tu opisana sva impotentnost i pogubnost komunističkog sustava. Naravno, prikazan je i skandalozni privatni život ove kaste, pa je i ovaj roman vrlo zanimljiv.
SLOM IDEALA – (Ili „Ispovijest Titovog ministra”) je roman o načinu života, mišljenja i ukupnog ponašanja federalnih ministara, generala i drugih visokih funkcionara koji se nalaze u društvenoj ljestvici odmah ispod Tita i nekoliko njegovih najbližih doglavnika. To je također vrlo interesantan roman.
Pokojni Stjepan Đureković je slutio što ga čeka. Žurio je s izdavanjem svojih knjiga. I one, premda je Đureković mrtav, vode žestoku borbu protiv našega neprijatelja. Glas tih knjiga ne mogu ugušiti meci iz revolvera, niti sjekire kojima je raskoljena njegova lubanja.
Preuzeto sa komunistickizlocini.net
