Stjepan Đureković bio je hrvatski disident, poduzetnik, književnik, publicist, rodoljub i borac za istinu koji je ubijen od jugoslavenske tajne policije UDBE, u atentatu u Njemačkoj, nakon što je napustio Jugoslaviju.
Životopis
Stjepan Đureković rodio se u Bukovcu kraj Petrovaradina 1926. godine. Tijekom Drugoga svjetskog rata Đureković je izbjegao službu u oružanim snagama NDH i pridružio se partizanima. Postao je članom Komunističke partije. 1951. godine, diplomirao je iz gospodarskih znanosti na sveučilištu u Beogradu. 1954. godine, postao je komercijalni direktor male tvornice metalne industrije u Osijeku a 1956. godine, prešao je u rafineriju ulja u Sisku koja je 1964. godine, postala sastavni dio INE. Napredovao je do visokih položaja unutar INE, gdje je bio jednim od uspješnijih direktora, a početkom 1980-ih godina, zbog svoga posla održavao je sastanke s članovima Saveznog izvršnog vijeća SFRJ.
Emigracija
Jugoslavenske vlasti zabrinjavala je mogućnost Đurekovićevoga svjedočenja u procesu protiv Špiljka. Početkom 1982. godine, Mika Špiljak se obraća Juri Biliću, članu CK KPH, lažno optužujući Đurekovića kao glavnog krivca za aferu u INI, tražeći od Bilića likvidaciju Đurekovića. Iz tih je razloga Đureković emigrirao 1982. godine, u Njemačku, gdje se je uključio u hrvatski nacionalni odbor. Zajedno s Ivanom Botićem objavio je knjigu Jugoslavija u krizi, u kojoj je tvrdio kako u Jugoslaviji vlada velika stopa inflacije i nezaposlenosti i da Jugoslavija iskorištava resurse Hrvatske.
Motiv ubojstva
Đureković je između ostalog bio zadužen za nabavu deviznog novca iz republika bivše Jugoslavije u svrhu uvoza nafte, koje je proslijeđivao u odjeljenje „komerca” (vanjske trgovine) INE. Šef vanjske trgovine INE je bio Vanja Špiljak, sin Mike Špiljaka. Špiljak se bavio uglavnom uvozom nafte u Jugoslaviju, između ostalog preko jedne tvtke iz Milana. Špiljak je od 1983. do 1987. godine, bio podpredsjednik INE, i istovremeno član upravnog odbora jedne jugoslavensko-švicarske tvrtke sa sjedištem u Zürichu. On 1987., napušta INU i radi u spomenutoj jugoslavensko-švicarskoj tvrtki sve do 1991. godine.
U vrijeme naftne krize, 1980-1982 godine, Špiljak je koristio svoju poziciju u INI za vlastito bogaćenje. Odjel u kojem je Stjepan Đureković u INI bio šef, je između ostalog imao zadatak utvrđivanja količine sirove nafte potrebne za jugoslavensko tržište. Špiljak je na slobodnom tržištu kupovao sirovu naftu u količinama koje je potraživao Đurekovićev odjel. Špiljak je pri kupnji, uz dogovor sa trgovcima, dizao cijenu sirove nafte, tako povišenu cijenu deklarirao kao kupovnu, a razliku bi trgovci u obliku provizije isplaćivali Špiljaku. Na taj način je Špiljak proneverio jugoslavenski novac u svrhu vlastitog bogaćenja.
Jugoslavenska financijska inspekcija je već početkom 1982. godine, počela provoditi istrage u INI. Mika Špiljak je po svaku cijenu htio spriječiti istragu protiv njegova sina, bojao se Đurekovićeva iskaza radi njegove pozicije i poznavanja poslovanja INE. Mika Špiljak nije mogao zaustaviti istragu jer je u međuvremenu previše osoba o njoj znalo. Početkom 1982. godine, Špiljak se obraća Juri Biliću, članu CK KPH, optužujući Đurekovića kao glavnog krivca za afreu u INI, tražeći od Bilića likvidaciju Đurekovića. Bilić odbija Špiljakov zahtjev obrazloženjem da nije moguće nekoga likvidirati samo zato što je pronevjerio novac. Ako je taj netko neprijatelj države, onda situacija izgleda drugačije.
Špiljak se nakon toga obraća jednom drugom članu CK KPH, čije ime nije poznato istrazi, koji ispunjava Špiljakovu želju, uključuje političkog šefa SDS-a Zdravka Mustača koji dobiva nalog za likvidaciju Đurekovića. Mustač se obraća Josipu Perkoviću, šefu odjeljenja II (borba protiv neprijateljske emigracije) koji počinje sa logističkim pripremama za ubojstvo Đurekovića.
Metkom i sjekirom: smaknuće u tiskari
Đureković kao da je slutio kakva ga sudbina čeka. Neposredno prije smrti znakovito je izjavio:
“Jedino čega se plašim je to da će Udba od sada još upornije tragati za mnom i mojim sinom da nas ubije. Ali kod toga se ne plašim smrti, nego isključivo toga što će me tako onemogućiti da se skupa s našim narodom vratim u slobodnu državu Hrvatsku i da uživam u tom velikom trenutku naše narodne povijesti, te posebno da svu energiju stavim na raspolaganje našoj novoj državi kako bi što prije počela funkcionirati na dobrobit našega naroda.”
I došao je taj kobni četvrtak. Đureković je između 10 i 11 sati ujutro napustio svoj minhenski stan. Stigavši u Wolfratshausen vozilo je iz sigurnosnih razloga, kao što je uvijek činio, parkirao podalje od tiskare. Nakon čega je u poštanskom uredu preuzeo pisma iz svog pretinca. Potom se napokon uputio u tiskaru: negdje između 11 i 11:30 sati otključao je ulazna vrata, ušao u adaptiranu garažu te položio rukopis na fotokopirni uređaj koji se nalazio na kraju srednje prostorije. Đureković nije znao, nije mogao znati, da su njegove ubojice u noći od 27. na 28. srpnja neopaženo ušle u tiskaru pomoću ključa, ponavlja se u presudi, koji im je Prates dao posredstvom Perkovića. Čekali su ga u zasjedi:
Nakon što je Đureković, koji nije slutio konkretan napad, položio članak na fotokopirni uređaj i okrenuo se radi odlaska, dva počinitelja pucala su u njega jedan za drugim s namjerom da ga usmrte.
Počinitelji su koristili dva pištolja, jedan marke „Ceska”, drugi marke „Beretta”. Đurekovića su prvo pogodili u desnu ruku (prostrijel) i u obje nadlaktice (prostrijeli). Zbog toga je Đurekoviću bilo moguće napraviti još nekoliko koraka prema izlazu. Dok je bježao dva puta je pogođen u leđa, u području lumbalne kralježnice (strjelna rana) i pluća (prostrijel). Učinak tih pogodaka bio je zaustavljanje njegova daljnjeg bijega; u zgrbljenom položaju došao je gotovo ispred drvenih garažnih vrata gdje je stao. Tamo mu je u svakom slučaju jedan od počinitelja zadao više ciljanih udaraca u glavu s predmetom koji je sa sobom donio, vjerojatno mesarskom sjekirom. Đureković je već kod prvog udarca pao pokraj drvene palete koja se nalazila u ulaznom prostoru. Đureković je zadobio središnju cerebralnu paralizu kao i unutarnja krvarenja te je nekoliko minuta nakon toga preminuo. Počinitelji su uzeli ključ garaže od žrtve i udaljili su se od mjesta počinjenja kaznenog djela bez da su viđeni i identificirani.
Sutradan, u petak 29. srpnja, Prates se oko 12 sati odvezao do tiskare. Našao je garažna vrata zatvorena, ali ne i zaključana. Ključa nije bilo. Vrata su se mogla rastvoriti tek kojih 60-70 centimetara jer ih je nešto kočilo. Kroz otvor je zavirio u unutrašnjost neosvijetljene prostorije i ugledao Đurekovića kako leži u krvi. Otrčao je do kućepaziteljice koja je radila u susjednoj garaži te je hineći paniku zamolio da nazove policiju. Prilično uvjerljivo i hladnokrvno – zar ne?
Gizela Đureković, o likvidaciji supruga saznala je na radijskim vijestima:
Za Stjepanovo ubojstvo saznala sam preko Radija Velika Gorica. Svima koji su me pokušali dobiti iz Njemačke, javljao se nepoznat muški glas – vjerojatno udbaš s pošte.
Nakon toga, kad me je Damir nazvao uvečer 29. srpnja 1983., kako bi mi javio da je Stjepan ubijen, prvo mu se javio muški glas – ali ga je ipak spojio sa mnom. Tog dana su me posvuda pratili. Dvojica su stalno stražarila ispred kuće.
Nakon očevog ubojstva, sin Damir otišao je iz Njemačke u Kanadu, u Calgary, zbog mogućnosti da i on bude žrtva. Pronađen je mrtav 10. rujna 1987. godine. Na žalost i Đurekovićev sin je postao žrtva zločinačke Udbe.
Više o ubojstvu Đurekovićeva sina Damira u članku:
DAMIR ĐUREKOVIĆ I NJEGOVO SKRIVANO UBOJSTVO
Posljedice
Njemačko pravosuđe 2005. godine, raspisalo je tjeralicu za Josipom Perkovićem, zbog njegovog sudjelovanja u atentatu. Optužen je za ubojstvo Stjepana Đurekovića i Ante Đapića i u izočnosti osuđen na doživotni zatvor.
Godine 2008., Krunoslav Prates je osuđen na doživotni zatvor zbog njegove uloge u ubojstvu. Dok je 2009. godine., Njemačka savezna kriminalistička policije izdala uhidbeni nalog za Zdravka Mustača, Josipa Perkovića, Ivana Cetinića, Ivana Lasića i Borisa Brnelića zbog osnovane sumnje u njihovo sudjelovanje u ubojstvu kao članovi UDBE. U listopadu 2009. godine, njemačka policija uhitila je Luku Sekulu, Hrvata sa švedskim državljanstvom zbog sudjelovanja u ubojstvu, a 2010. godine, Vinka Sindičića.
Tek 2014. godine, mi nakon složene pravne procedure koja je izazvala i stanovitu krizu u međudržavnim odnosima Hrvatske i Njemačke, Josip Perković, koji je nakon dugogodišnje službe na visokim službama u UDBI 1990-ih godina bio i šefom vojne obavještajne službe, izručen je Njemačkoj, zajedno sa svojedobnim glavnim šefom federalne UDBE Zdravkom Mustačem. Nakon suđenja, u kolovozu 2016. godine, Visoki zemaljski sud u Münchenu Josipa Perkovića i Zdravka Mustača proglasio je krivima i osudio na doživotni zatvor zbog sudjelovanja u ubojstvu Stjepana Đurekovića.
Svjedok u suđenju protiv Josipa Perkovića i Zdravka Mustača pred Visokim zemaljskim sudom u Münchenu Vinko Sindičić rekao je da su Stjepana Đurekovića ubili bivši djelatnici Službe državne sigurnosti Luka Sekula i Branko Bijelić.
„Josip Perković nije izabrao ubojice nego osobe koje su izabrale ubojice. Samo ubojstvo su izvršili Branko Bijelić i Luka Sekula“, rekao je Sindičić, a na pitanje tko su ti ljudi koji su izabrali ubojice svjedok je odgovorio da su to bili Blagoje Zelić u Splitu i Salkan Merdžadić u Rijeci.
„U ubojstvu su posredno sudjelovala još dvojica koji su Branka Bijelića dovezli u Njemačku. To su bili Josipović Petar i Marin Modrić iz Rijeke. U Münchenu je bila i jedna žena koja je organizirala logistiku“, rekao je Sindičić. Logistika, a to znači prijevoz oružja je išla preko tvrtke Jadroagent, dodao je.
Branko Bijelić je pod nerazjašnjenim okolnostima preminuo 2004. a Luka Sekula još živi u Švedskoj.
Na pitanje suca Daustera zašto je osporio svoje svjedočenje tijekom procesa Krunoslavu Pratesu koje je 2008., okončano doživotnom kaznom za Pratesa zbog sudjelovanja u Đurekovićevom ubojstvu i koje također tereti optužene Perkovića i Mustača, Sindičić je objasnio kako je to učinio kako bi se zaštitio.
„Perković me nazvao i rekao da kod državnog odvjetnika u Berlinu poništim svoju izjavu pred sudom u Münchenu. Za povlačenje svjedočenja mi je Perković dao 13.000 eura“, rekao je Sindičić i dodao kako je Perković financirao i obranu Pratesa.
Bivši djelatnik Službe državne sigurnosti Vinko Sindičić je zbog pokušaja ubojstva hrvatskog emigranta Nikole Štedula u Škotskoj odslužio desetogodišnju zatvorsku kaznu. Bio je optužen i za ubojstvo Brune Bušića, ali je 2000. oslobođen optužbi.
Sindičić je nadalje kazao da spoznaje iz slučaja Đureković ima jer je nakon ubojstva Đurekovića Centralni komitet SKJ osnovao komisiju koja je trebala istražiti okolnosti pod kojima je provedeno ubojstvo, a on je bio član te komisije.
Pogreb u Munchenu
Stjepan Đureković pokopan je 3. kolovoza 1983., na minhenskom groblju Neue Waldfriedhof. Pogrebni obred predvodio je fra Dominik Šušnjara, u pratnji vlč. Vilima Cecelje i vlč. Martina Sentića. Oproštajne govore održali su predsjednik HNO-a dr. Ivan Jelić, vođa albanske antikomunističke emigracije Emil Kastrioti i Franjo Pavičić. Dr. Jelić:
Pokojni Stjepan Đureković je slutio što ga čeka. Žurio je s izdavanjem svojih knjiga. I one, premda je Đureković mrtav, vode žestoku borbu protiv našega neprijatelja. Glas tih knjiga ne mogu ugušiti meci iz revolvera, niti sjekire kojima je raskoljena njegova lubanja.
Emil Kastrioti:
Za nas Albance riječ prijatelj ima veliko značenje. Odnos prijatelja za Albance znači više od brata. Zato prijatelju moj, prijatelju cjelokupnog albanskog naroda, mi se danas opraštamo od tvog mrtvog tijela a nikada, nikada se ne opraštamo niti ćemo zaboraviti tvoje ime, tvoje djelo i tvoju mučeničku smrt. Ne brini dragi prijatelju, jer dan osvete tvoje nevine krvi i krvi ostalih palih hrvatskih i albanskih boraca na ovaj način u ovim tuđim i nama stranim zemljama, vjeruj mi nije daleko.
Član vodstva HNV-a Franjo Pavičić pročitao je pismo Mirka Vidovića, poznatoga emigrantskog pjesnika i predsjednika Sabora HNV-a. U pismu je istaknuo da Đureković potječe iz Matoševa junačkog Srijema koji je stoljećima priječio prodor Balkana i barbarstva na Zapad. Te dodao:
“Jedini argument koji divljaštvu preostaje jest argument sjekire”.
Prijenos posmrtnih ostataka u domovinu 1999.
Na zahtjev Đurekovićeve supruge Gizele državna Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava II. svjetskog rata Republike Hrvatske (uz pomoć Ministarstva obnove, useljeništva i razvitka te Kluba hrvatskih povratnika iz iseljeništva) organizirala je 10. prosinca 1999., ekshumaciju žrtvinih posmrtnih ostataka s minhenskog groblja Neue Waldfriedhof. Nakon svete mise koju su u crkvi St. Paul predvodili fra Petar Gulić, voditelj Hrvatske katoličke misije u Munchenu, te fra Marijan Karaula, Đurekovićevi posmrtni ostaci ispraćeni su 12. prosinca u Domovinu. Počasne govore održali su generalni konzul RH u Munchenu dr. sc. Ivan Šimek i predsjednica Kluba hrvatskih povratnika iz iseljeništva dr. sc. Katica Miloš.
Zbog smrti predsjednika RH dr. Franje Tuđmana doček posmrtnih ostataka na zagrebačkom groblju Mirogoj nije priređen 13. prosinca – kako je bilo najavljeno – nego dva dana poslije. Na pokopu 17. prosinca od Đurekovića se u ime Ine oprostio direktor pravne službe Ante Tamhina. Pogrebni obred predvodio je msgr. Danijel Labaš, a Svetu misu zadušnicu u Crkvi Krista Kralja na Mirogoju msgr. Vladimir Stanković.
Gizela Đureković supruga Stjepana Đurekovića je umrla u svojoj devedesetoj godini života u svibnju 2021. O tome nitko nije izvjestio hrvatsku javnost od strane državnih medija, medijska cenzura se nastavlja! Više od 30 godina života živjela je u samoći, strahu i neizvjesnosti u nadi da će se jednog dana otkriti tko joj je ubio muža i sina. Takva je otprilike životna priča zagrebačke umirovljenice, 90-godišnje Gizele Đureković, udovice istaknutog hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića kojeg je zloglasna Udba ubila u Njemačkoj.
Književno stvaralaštvo
Đureković je u kratkom razdoblju u nakladi osobnog poduzeća Kroatisches Buch (u impresumu je, međutim, stajalo Published by International Books – USA), izdao pet knjiga.
JA, JOSIP BROZ TITO – U ovom romanu radnja počinje od razlaza sa Staljinom 1948. i traje sve do Titove smrti. Najveće ličnosti komunističke Jugoslavije opisane su pod pravim imenom, a i svi događaji su istiniti. To je zapravo skandalozna i grozna povijest tog razdoblja s diktatorom Titom kao glavnim „ junakom” U romanu su opisani mnogi javnosti nepoznati događaji i državne tajne.
KOMUNIZAM: VELIKA PREVARA – To je roman u kojem je opisan život radnika u surovoj komunističkoj svakidašnjici jedne tvornice u Zagrebu, te potpuni fijasko komunističkog gospodarskog sustava i tzv. radničkog samoupravljanja. Radnici su potlačeni, izrabljeni i mrze komunizam koji im čak zabranjuje i slobodno ispovijedanje vjere.
SINOVI ORLA – To je uzbudljivi roman o teškom položaju i stradanju Albanaca u Jugoslaviji, te je data istinita slika o ustanku koji je započeo u proljeće 1981.
CRVENI MENAGERI – To je roman koji prikazuje život i rad direktora menagerskog sloja u komunističkoj hijerarhiji. Taj sloj se svakodnevno u praksi suočava s gospodarskim i političkim problemima komunističke države, pa je tu opisana sva impotentnost i pogubnost komunističkog sustava. Naravno, prikazan je i skandalozni privatni život ove kaste, pa je i ovaj roman vrlo zanimljiv.
SLOM IDEALA – (Ili „Ispovijest Titovog ministra”) je roman o načinu života, mišljenja i ukupnog ponašanja federalnih ministara, generala i drugih visokih funkcionara koji se nalaze u društvenoj ljestvici odmah ispod Tita i nekoliko njegovih najbližih doglavnika. To je također vrlo interesantan roman.
Autor: V.Petrović / komunistickizlocini.net
