Povijest

Srbija je prva država koja je proglašena ‘Judenfrei’ i koja je imala ‘kombi’ plinsku komoru

Već u kolovozu 1942. general Alexander Löhr, nacistički protektor Srbije, Srbiju je proglasio “Judenfrei” (‘slobodan od Židova’ – nacistički izraz za područje očišćeno od Židova) te pohvalio Srbe i Srbiju za pomoć u etničkom čišćenju. Nedićeva Srbija Židove i Rome zatvarala je u koncentracijske logore.

Srbi su kao i mnogi drugi narodi koji su bili dio ratne mašinerije Trećeg Reicha, odmah po okupaciji počeli provoditi Nürnberške zakone, no za razliku od drugih europskih država Srbija se prva ”pohvalila” kao zemlja očišćena od Židova. 

Srpski antizemitizam sjeme je današnjih tragedija 

No kako je jednom rekla velika lady Margaret Thatcher, bivša premijerka Velike Britanije, na početku ratnih sukoba i velikosrpskog imperijalizma početkom 1990-ih kako postoje korisni “argumenti protiv aktualnih mitova o povijesti Srbije u Drugom svjetskom ratu. Razmatrajući podrobno srpski nacionalsocijalizam i antisemitizam iz prošlosti, oni nam omogućuju da lakše shvatimo kako vladajući mentalitet u Beogradu tako i korijene današnje tragedije u (bivšoj) Jugoslaviji”.

Ovaj citat jedne od velikanki međunarodne politike 20. stoljeća najbolje opisuje nedavni pokušaj srpske vanjskopolitičke mašinerije da u Ujedinjenim narodima u New Yorku skandaloznom izložbom ‘Jasenovac-pravo na nezaborav’, koju je otvorio kontroverzni srbijanski šef diplomacije i nekadašnja Miloševićeva desna ruka Ivica Dačić, prikaže hrvatski narod kao antisemitski i genocidni narod, a s druge strane ponovno prikaže Srbe isključivo kao žrtve i narod koji nije pokazivao antisemitske osjećaje. 

srbija holokaust

Srpska propaganda i revidiranje povijesti

No prema knjizi Serbia’s Secret War: Propaganda and the Deceit of History (Srpski tajni rat: Propaganda i prevara povijesti) Philipa J. Cohena te knjizi Ljubice Štefan From Fairy tale to Holocaust (Od bajke do holokausta) iz kojih smo za potrebe ovog članka vadili informacije, srpski antisemitizam bio je jednako raširen u narodu početkom 19. stoljeća kao i gotovo 150 godina kasnije kada su se proglasili prvom Judenfrei državom u Europi. 

U prošlosti je antisemitizam postojao u kolektivnoj svijesti svih europskih naroda, tako i srpskog. U kolekciji narodnih priča Srpske narodne pripovijetke iz 1853. godine koju je skupio srpski jezikoslovac i gramatičar Vuk Stefanović Karadžić, postoji priča nazvana ‘Čifuti’ odnosno Židovi, koja radnjom sliči priči Ivica i Marica, uz iznimku jer se u ulozi zle vještice nalazi židovska obitelj. 

Ta i druge slične priče u kojima su pripadnici židovskog naroda prikazani kao kanibali koji vilicama i noževima hvataju srpsku djecu te ih namjeravaju ispeći ostala je u narodnoj svijesti srpskog naroda i kulture. Srbija je tek na Berlinskom kongresu 1878. bila prisiljena priznati jednakost svih vjera i svih građana, uključujući židovski narod. Princ Milan Obrenović nevoljko je prihvatio te uvjete, čak su bili i skrivani od naroda, a njegova vlada dugo je vremena pokušavala nadmudriti svjetske uglednike po tom pitanju. 

Nedugo po Berlinskom kongresu srpski intelektualci i političari započeli su s kampanjom protiv židovskog stanovništva te pozivali narod da nesrpskom stanovništvu odbije bilo kakva građanska i zakonska prava. Objavljivane su publikacije poput ‘Vjerozakonsko učenje Talmuda ili ogledalo čifutskog poštenja’, zatim ‘Ne dajmo Srbiju Čivutima’ te mnoge druge sličnih naslova i tekstova u kojima su se preporučivala zabrana kupovine i prodaje od Židova te izvrtale činjenice židovskog vjerskog nauka u svrhu antisemitske kampanje.  

Takva kampanja u Srbiji dovela je pred početak Balkanskih ratova do nevjerojatne mržnje prema židovima koji su okarakterizirani kao ubojice Krista-Mesije, osuđeni da lutaju svijetom bez zemlje i domovine, zločesti prevaranti pa čak i kanibali koji žele samo zlo narodu i zemlji u kojoj žive. 

Širenje srpskog antisemitizma 

Srpski antisemitizam nije ostao samo među Srbima u Srbiji već se počeo širiti među Srbima u susjednim zemljama, pa tako i u Hrvatskoj. Milan Obradović, srpski novinar iz Bjelovara, koji je objavio 30 publikacija u Hrvatskoj, 1907. godine pokušao je antisemitske publikacije objavljivati u Hrvatskoj no grad Zagreb je 10. travnja 1907. godine zabranio izdavanje takvih publikacija. Obradović je optužio Hrvate kao židovske pomagače, a katolički kler da je kupljen od strane židovske masonerije. Obradović je Židove optuživao i za hrvatsku nesuradnju s velikosrpskim pokretom i srpskim strankama u Kraljevini Jugoslaviji. 

Takve publikacije nastavile su se objavljivati sve do kraja Drugog svjetskog rata u kojima se Židove okrivljavalo za sva zlodjela i kriminal, a europske političare da su natjerali Srbiju na prihvaćanje zakona o jednakosti svih građana i vjera. 

Presudnu ulogu u progonu i uništavanju Židova u Srbiji odigrao je Milan Nedić. Drugog rujna 1941. obećao je da će “smesta da najoštrije postupi protiv Jevreja… koji treba da budu uklonjeni iz svih javnih službi i sakupljeni u koncentracione logore”. U Nedićevom pismu 21. veljače 1942. od njemačkih vlasti traži da izdaju nalog “da se Jevreji i ljevičari komunisti izdvoje iz opšteg logora i udalje od oficira nacionalno zdravih” u logoru Osnabrücku. Napisao je i kako “Jevreji-komunisti” predstavljaju opasnost jer mogu pokvariti srpske zatočenike.

Broj ubijenih Židova i Roma te  konclogori u Srbiji

Već u kolovozu 1942. general Alexander Löhr, nacistički protektor Srbije, Srbiju je proglasio “Judenfrei” (‘slobodan od Židova’ – nacistički izraz za područje očišćeno od Židova) te pohvalio Srbe i Srbiju za pomoć u etničkom čišćenju. Nedićeva Srbija Židove i Rome zatvarala je u sljedeće koncentracijske logore: 

  • Koncentracijski logor Banjica (kod Beograda)
  • Koncentracijski logor Sajmište (Zemun kod Beograda, tada NDH, ali pod izravnom upravom Trećeg Reicha, okupacijska zona Istočni Srijem)
  • Topovske šupe, kod Beograda
  • Veliki Bečkerek, Zrenjanin 
  • Crveni krst (u Nišu) (30.000, od čega je oko 12.000 strijeljano, ostatak odveden u druge logore)
  • Dulag, (Šabac) 
  • Svilara (Pančevo)
  • Paraćin

“Konačno rješenje” židovskog pitanja provedeno je na Sajmištu dolaskom plinske komore-kombija iz Njemačke. U Beograd je poslan jedan od takvih prvih kombija. Već u ožujku i svibnju 1942. svako jutro, osim nedjeljom i blagdanom, kombi je nakrcan židovskom djecom, ženama i starcima kojima je bilo rečeno da ih premještaju. Prividno ljubazni, a može se naći i informacija kako su djeci pri ukrcaju čak davali slatkiše, baš poput Ratka Mladića koji je isto postupao prema bošnjačkoj djeci u Srebrenici. 

Sveukupno, neki procjenjuju da je čak 80.000 ljudi ubijeno u koncentracijskim logorima diljem Nedićeve Srbije od 1941. do 1944. 

Srpska propagandna mašinerija koja se po uspjehu može mjeriti s onom nacističkom uzima sve više maha, kao i revizionizam genocidnih radnji srpskih vlada u Drugom svjetskom ratu, slično kao i s ratovima 90-ih. Revizionizam kojim se od Srba pokušava napraviti isključivo žrtve, traži pozornost i iskrenu objavu. Srbija treba doživjeti katarzu. Dok su druge zemlje, pa tako i Hrvatska, prihvatile da su režimi i pojedinci činili zločine i ne pokušavaju ih revidirati, činjenica je da srpski političari još uvijek žive u mitovima i legendama. 

U Srbiji su poslije rata zločine nad Židovima uvijek nastojali sakriti.

Pa su tako i logor Sajmište u kojem je ubijeno tisuće Židova iz Srbije, redovito bio pripisivan logorima NDH.

Zbog toga veliki dio građana Srbije i danas ne zna da sramotni rasni zakoni nisu bili samo u Pavelićevoj NDH nego i u Nedićevoj Srbiji, koji je još 1942. godine napisao telegram Hitleru pohvalivši se kako je Srbija prva ‘Judenfrei’ država u Europi, navodi Jakov Sedlar. O toj moralnom slomu Srbje Sedlar je snimio dokumentarni film. Dokumentarac opširno i detaljno prikazuje stradanja Židova u Srbiji, na čemu su mu u Izraelu bili vrlo zahvalni, jer je taj dio holokausta puno manje poznat međunarodnoj zajednici nego onaj na teritoriju NDH.

“I u Hrvatskoj je stradalo puno Židova, međutim o tome se sve zna, dok se o holokaustu u Srbiji nije govorilo i u Izraelu su mi zahvalili što sam obradio jedan dio holokausta o kojem do tada nije bilo riječi. Postojali su samo pojedinačni podaci, ali nitko to prije mene nije objedinio u jedan film”, otkrio je svojevremeno Jakov Sedlar koji je snimio dokumentarni film ” Holokaust u Srbiji”.

crodex.net

POŠALJITE NAM VAŠU VIJEST

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Back to top button