Dok Sandra Benčić i Tomislav Tomašević govore o potrebi “redistribucije bogatstva”, mnogi u realnom sektoru s pravom se pitaju – zar to već ne živimo?
Redistribucija u Hrvatskoj nije nova ideja. Ona traje desetljećima. Počela je konfiskacijama i nacionalizacijama nakon rata sredinom prošlog stoljeća, a nastavila se kroz sustav koji nikada nije ozbiljno raskrstio s ekonomskim i mentalnim nasljeđem socijalizma.
Najvidljiviji primjer je odnos između javnog i realnog sektora. U Hrvatskoj javni sektor u prosjeku ima veće i sigurnije plaće od privatnog, i to uz razliku koja je među najvećima u Europskoj uniji. Kada država novac uzima od onih koji stvaraju novu vrijednost i preusmjerava ga u aparat koji se stalno širi – to je također redistribucija. Razlika je samo u tome što se ne naziva tim imenom.
Ideja socijalne države izvorno je trebala biti sigurnosna mreža za one koji se nađu u teškoj situaciji. No u praksi je često pretvorena u sustav koji štiti neefikasnost i održava političku klijentelu. Sustav koji, unatoč padu broja stanovnika, nastavlja rasti i povećavati troškove.
U političkoj retorici često se prozivaju “superbogati”, ali upravo oni rijetko snose stvarni teret takvih politika. Veliki kapital ima račune u inozemstvu, porezne strukture i investicije na globalnim tržištima. Oni će se uvijek prilagoditi. Pravi teret završava na malim poduzetnicima, obrtnicima i srednjem sloju koji financira najveći dio državnog proračuna.
Kada dođe kriza ili recesija, obrazac je uvijek isti: otkazi u realnom sektoru rastu, dok javni sektor ostaje gotovo netaknut.
Problem pritom nije samo u jednoj političkoj opciji. Platforma Možemo danas je možda najglasniji zagovornik snažne države, ali sustav koji danas imamo stvaran je desetljećima – i pod lijevim i pod desnim vladama, uključujući i one koje je predvodila Hrvatska demokratska zajednica.
Velik dio tog modela danas funkcionira zahvaljujući europskim fondovima. No pitanje koje ostaje jest što će se dogoditi kada taj izvor novca presuši.
Jer bez snažnog realnog sektora nijedna država ne može dugoročno opstati. A povijest pokazuje da politike koje se temelje na agresivnoj “redistribuciji” često završavaju istim rezultatom – slabijim gospodarstvom i još većom ovisnošću o državi.
