Prije uspostave R.S.Krajine, je vidljivo da je cca 50% stanovnika na tom području bilo nesrpske nacionalnosti, kao i da podatci o broju nesrpskoga stanovništva na okupiranim područjima potvrđuju hrvatska izvješća o tom da je u prvoj polovici 1995.g. Hrvatska imala 200.000 prognanika s područja RH koji su bili raspoređeni unutar države, uz još 60.000 koji su bili prihvaćeni u inozemstvu, koji su prognani od vlasti i srpskog naroda sa područja R.S.Krajine.
Srpski mediji već 26.godina pokušavaju progurati obmanu kako je operacija Oluja bila etničko čišćenje srpskog naroda sa područja R.S.Krajine, nastojeći, kao što je njihova praksa bila cijelo 20-to stoljeće, prikazati Hrvate zločinačkim narodom koristeći se pri tome lažima, obmanama i krajnje nerazumnim argumentima.
Srpska posla
Npr. tu je najočitiji primjer mita o Jasenovcu za koji srpski autori navode objektivno i fizički nemoguće brojke žrtava (do čak 1.700.000), a u isto vrijeme opstruiraju svaki pokušaj da se istina o Jasenovcu utvrdi na osnovu relevantnih znanstvenih istraživanja, što su svakako mogli resursima utvrditi za vrijeme bivše države, a što nisu učinili jer znaju da je sve u vezi Jasenovca značajno preuveličano. Ta laž ima osnovni cilj ocrnjivanje neprijatelja-Hrvata u tuzemstvu i u inozemstvu. Osnovno sredstvo je im: laž, kleveta, dvostruka mjerila, propaganda i sl., u čemu su Srbi svjetski prvaci do te mjere da je to postalo patološki, a što se može očito iščitavati iz njihove svakodnevne medijske propagande prema Hrvatima, ali i Albancima.
S druge pak strane ničime ne pokazuju ikakvo žaljenje za Nedićevu Srbiju otvorene suradnike nacista, njihove logore, Dušengupke (vozilo za ubijanje plinom), suradnju sa nacistima, Judenfrei Beograd (pohvale nacista), i sve druge povijesne okolnosti sa područja Nedićeve Srbije, planirani genocid u dokumentu Stevana Moljevića “Homogena Srbija”, klevetnički i huškački dokument Srpske Pravoslavne Crkve nazvan”Valerijanov memorandum” itd.
Kakvo je stanje sa “novijom” poviješću, iz 1990-tih
Na isti način Srbi danas koriste propagandu za Oluju, prokazujući ju kao etničko čišćenje, ne uzevši u obzir ikakve okolnosti ili povijesne činjenice i kontekst.
A samo jedan segment činjenica, o stanovništvu u tzv. R.S.Krajini govori, ono što već znamo, a to je da je srpska povijest i interpretacija potpuno pristrana i uzima u obzir i obradu samo ono što njima, srpskoj politici i interesima odgovara.
Tako npr. govoreći o etničkom čišćenju Srba sa područja Krajine tijekom i poslije operacije Oluja, Srbi zaboravljaju da je uspostavom Krajine velika većina nesrpskog stanovništva sa tog područja prognana (kao što je uostalom slučaj i u BiH, na području R.Srpske, što potvrđuje isti obrazac i politiku djelovanja). Nadalje, u srpskoj povijesnoj memoriji i postupanjima službene vlasti ne postoji obzir da je R.S.Krajina bila posve negostoljubiva ne samo prema Hrvatima, nego prema svima koji nisu bili Srbi, te su izuzev manjeg broja starijih ljudi i jednog broja osoba u brakovima s etničkim Srbima, skoro svi ne-Srbi, morali otići s tog područja uspostavom R.S.Krajine.
Naime podaci u donjim tabelama pokazuju strukturu stanovništva po nacionalnosti iz dva različita izvora, a prije uspostave R.S.Krajine, iz kojih je vidljivo da je cca 50% stanovnika na tom području bilo nesrpske nacionalnosti, kao i da podatci o broju nesrpskoga stanovništva na okupiranim područjima potvrđuju hrvatska izvješća o tom da je u prvoj polovici 1995.g. bilo čak cca 260.000 prognanika sa područja Krajine, jer je Hrvatska imala 200.000 prognanika s područja RH koji su bili raspoređeni unutar države, uz još 60.000 koji su bili prihvaćeni u inozemstvu, koji su prognani od vlasti i srpskog naroda sa područja R.S.Krajine.
Zaključak
Gornji tekst samo malim dijelom dotiče srpsku patologiju krajnje nekorektnog odnosa sa susjednim narodom (u ovom slučaju Hrvatima) ali i iz njega je posve očito da taj srpski narod i kultura ne prihvaćaju gole činjenice i istinu. Povijesno iskustvo s tom kulturom Hrvate uči da oni razumiju samo sirovu silu (sjetite se i NATO bombardiranja Srbije 1999.g.), a bez nje je bilo kakva rasprava nemoguća i jalova, nažalost. Dok god Hrvati ne budu toga svijesni, kao i nužne potrebe stalnog ulaganja u vlastitu silu (vojni, gospodarski, diplomatski, medijski i svaki drugi kapacitet), ostaje stalna prijetnja ponavljanja povijesti na hrvatskom ozemlju da okolni narodi udruživanjem raspodijele tuđe – hrvatsko, kako su se i kroz povijest dogovarali (npr.Rapallski ugovor 1920.g.).
