Donosimo vam pismo ‘jednog slavonskog župnika’ čiji je identitet poznat redakciji narod.hr , koje je poslao potaknut stanjem u Slavoniji.
Ljeta su nekoć u slavonskim selima, tako i u najistočnijem dijelu Slavonije, budila radost radi žetve i s njom početka ubiranja plodova zemlje što je bio jedan od bitnih rezultata marljivih ljudi našega podneblja.
Bilo je to i ostalo povezano s nemalim odricanjima i teškoćama, ali je nosilo svoju radost.
Domovinski rat, zatim kasnije u nekim dijelovima poplava, pa onda masovni odlasci mladih obitelji s ovih prostora učinili su svoje. Došlo je jednim dijelom i do promjene načina života.
K tome, konstantno nedostatno promišljena politika svih hrvatskih vlada do sada, veliki manjak ozbiljnoga vrednovanja slavonskoga sela i ljudi, uvelike je utjecala na mnoge stvari. S tugom u srcu mora se iskreno reći da ovi krajevi, koji su za stvaranje slobodne domovine Hrvatske podnijeli mnoge žrtve i založili mnoge živote, ostadoše na rubu brige hrvatske vlasti, pa i onda kada su ili još uvijek u njoj sjede i ljudi iz Slavonije.
Pusta i ponižena danas stoji Slavonija!
Preko dvadeset godina je hrvatske državnosti, a nekoć bogata Slavonija, kraj u koji su nekoć mnogi doseljavali „trbuhom za kruhom“, postao je obescijenjen i nepoželjan za ostanak i budućnost.
Koliki su zadnjih deset godina napustili naša sela i gradove, ne moramo podsjećati. I to s cijelim obiteljima. Pusta i ponižena danas stoji Slavonija!
Ne mogu shvatiti da li odgovorni to imalo osjete, da li ih to imalo iskreno brine, jer tome i sada doprinose nedovoljnim i nerazumnim, do bešćutnosti, sagledavanjima problema, odlukama i postupcima koji, u konačnici, vrijeđaju dostojanstvo slavonskih ljudi i obitelji, pa i zaobilaze ih.
Dok je u doba žetve ovoga ljeta neke dijelove toga najistočnijega dijela više ili manje poharalo olujno nevrijeme i učinilo kod velikoga broja mnoge štete na imovini i poljoprivrednim usjevima, koje se još saniraju i kod nekih će trajati dulje i pitanje kada i na koji način će se ukloniti, dotle je pojava afričke svinjske kuge donijela novo teško stanje u brojna slavonska sela i domaćinstva. Da jad bude veći neka domaćinstva su pogođena i jednom i drugom nevoljom.
Ubijanje svinja
Pod izlikom ljeta i odmora, u kojem su većem broju svih nas misli u opuštanju i potrebnom odmoru, u slavonskim selima Cvelferije, pa onda županjskoga kraja i dalje i šire provodi se – uslijed spomenute svinjske epidemije – eutanaziranje svinja kojih uzgoj, prerada i prodaja su dio života još uvijek brojnih domaćinstava i obitelji.
Nisam stručnjak i ne bih zalazio u sve poduzete mjere od nadležnih, pod koje se – čini se – ipak „skriva“ sasvim drugi plan, no zanimljivo je da se po pojavi afričke svinjske kuge nije žurno toliko učinilo na preventivi da se ne širi dalje na druga sela, druge regije itd. nego se samo razrađivalo kako će se svinje uklanjati iz domaćinstava, kako će se kažnjavati prekršitelje, kako će se zahtijevati prekategorizacija itd.
Brzo je došla do izražaja činjenica da nema dostatne skrbi za običnoga slavonskoga seljaka, nego da se uime pogodovanja interesu velikih proizvođača, pa i uvozu svinjskoga mesa, sustavno nastavi s provođenjem mjera eutanaziranja svinja u kategorijama određenim domaćinstvima.
Nije li se moglo ići pažljivije i drugačije, da se pomogne slavonskom seljaku i obitelji? Također sada i onima u drugim dijelovima Hrvatske?
Svinjci ostaju prazni
Dok sam kao svećenik, rodom iz slavonskih krajeva, slušao bolna iskustva i priče ljudi više sredina slavonskoga istoka, njihovu zatečenost i nemoć pred ovom pojavom i provođenjem odluka Vlade i nadležnoga Ministarstva, dotle je isto došlo u moje selo i danima sam svjedočio suosjećanje s domaćinstvom svoga brata i ukućana, te drugih susjeda iz ulice, slušao o neprospavanim noćima i ustajanju s grčem u srcu, te neizvjesnošću što će donijeti novi dan do neki dan tuge i suza, tako i rođene majke, kojima su eutanazirane – istina oboljele svinje – pa je nakon desetljeća svinjac ostao prazan.
I u mom selu, koje još uvijek ima poveći broj domaćinstava koje se bavi svinjogojstvom i na prilično uređen način, sada se ispražnjavaju svinjci – iz ulice u ulicu. Svakodnevno po nekoliko stotina svinja. Dobar dio, pa i odgovornih, nije svjestan ili je toliko ravnodušan, da razumije što slavonskom čovjeku koji živi od zemlje i svinjogojstva ovo znači – „ubijanje“ života u njima.
Uništavanje identiteta
Da li pripadanje zajedništvu Europske unije traži toliku cijenu, uništavanje samoga identiteta ljudi, sluganstvo čudnim ideološkim i raznoraznim politikama i mjerama, čak prisilno osiromašenje nekih krajeva do ispražnjavanja…
Ili zajedništvo naroda znači njihov suživot i povezivanje, međusobno obogaćivanje na svim područjima, razmjenu dobara i solidarnost itd.?
U toliko prilika, pa i poznatih slavonskih tradicijskih manifestacija, ističe se kao vrednota čuvanje slavonskoga identiteta i tradicije.
Identitetu Slavonaca nepobitno pripada povezanost, skrb i rad na zemlji i u stočarstvu. I čitava kultura življenja velikim dijelom je s time povezana.
Slavonski kulen od uvoznog mesa?!
Voditi nerazumne i krajnje bešćutne politike prema poljoprivredi i stočarstvu Slavonije znači poništavati njezin identitet, njezin život i time život ljudi koji na njoj i od nje žive. Ma, to znači biti protivnik svom narodu.
Već dulje vremena se ima „pik“ na slavonske svinjokolje, a one su bile završetak godišnjega rada i ulaganja u svinjogojstvo, prigoda za njegovanje zajedništva i običaja koji su nastali uz njih, kao i međusobne solidarnosti, pa i prilike za određenu dobit.
Ovime sada se ona želi „dokrajčiti“.
Hoće li onda nestati slavonski kulen, kao brend i sve s njim povezano? Gdje će se on praviti, od mesa iz uvoza, a biti slavonski? Koji se to put slijedi?
Policijske patrole
Pretužno je da će ovakva politika i mjere koje se provode u slavonskim selima i šire, te nastalo stanje koje su donedavno i mediji prilično zaobilazili (a katkada nisu niti imali informacija „s terena“); da su se Slavonci koji su se protivili ušutkavali i pritiskali slanim inspekcijama i kaznama; da su već od prije – zbog pristupa „s vrha“ – slavonski seljaci pasivizirali, a njihovi zajednički istupi radi podjela izostali; da su se postavile policijske patrole između sela da kontroliraju vozila da li prevoze svinjsko meso, suhomesnate proizvode i drugo… – dovesti do novoga odlijevanja mladih Slavonaca izvan Hrvatske, koja im više nije dom u kojem mogu živjeti, da će brojna seoska domaćinstva pasti u težu borbu za opstanak, pa i oskudicu, da će odustajati od daljnjega uzgoja svinja…
Djetetu Slavonije, koje sam i sam, a koje je u užoj obitelji imalo nekoć iskustvo doseljavanja članova iz Dalmacije radi boljega života ovdje, ovo je veliko breme i tuga sa svojim opterećenim pukom kojega sam dio i s kojim duboko suosjećam.
Radi svega boli duša
Navedeno i toliko toga ne samo da ugrožava fizičko postojanje, nego radi svega boli duša.
Radi zadiranja u dostojanstvo, u identitet maloga slavonskoga čovjeka i obitelji. Nameću mi se dalje pitanja: da li se demokracija jedne europske države gradi ovakvim načinima, koji nisu služenje odgovornih u njoj svem stanovništvu, nego njihovo potkapanje; nije li potrebno, kao i turizam, jednako promicati poljoprivredu sa stočarstvom kao primarne grane jedne cijele regije i šire (ne da to bude samo fraza!); nadalje, zašto različitim načinima buditi iznova strahove u ljudima koji guše potrebni dijalog i cjelovitiju kritičku analizu problema i traženja rješenja, pa k tome i policijskim kontrolama koje zadiru u privatnost ljudi i kaznama koje (mislimo) pripadaju nekim prošlim vremenima… Kakva se slika odaje o Hrvatskoj, kada su tolike policijske kontrole po slavonskim selima; kako se tu osjećati?
I ovdje – u Slavoniji, Baranji i Srijemu – gradi se i živi Hrvatska
U kakvom ozračju smo dočekali Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja? Kao ponosni domoljub, priznam, s osjećajima velike iznevjerenosti koja se samo umnaža od onih koji nas vode, koji ne vrednuju žrtve hrvatske državnosti i sadašnjih mnogostrukih ulaganja u nju, a onda niti ulogu tolikih slavonskih ljudi sa svojim obolom u njezinoj stvarnosti.
Jer i ovdje – u Slavoniji, Baranji i Srijemu – gradi se i živi Hrvatska, i to prvenstveno za njezine stanovnike.
Moguće je, dalje, propitivati se kako da je afrička svinjska kuga baš krenula baš iz najistočnijih sela Vukovarsko-srijemske županije koja su nekoć bila velika i bogata u svakom pogledu, a već do sada stanovništvom ispražnjena i osiromašena; k tome, da su u tim selima u većini slučajeva nositelji vlasti iz oporbenih stranaka, jer je ovdje otprije vladajuća stranka iznevjerila ljude…
Dalje bi se moglo postavljati niz pitanja – o pravovremenom otkupu svinja dok se nisu još zarazile, o mogućnosti prodaje suhomesnatih proizvoda koji nisu od ovogodišnjega uzgoja i prodaje lanjske hrane za svinje itd. – da se pomogne seljacima… nego se na sve uvodi zabrane.
Kao sinu Slavonije, kao svećeniku, ostaje pitanje, koje uzdižem i do neba: zar običnom, malom čovjeku Slavonije – koji voli svoj dom i domovinu – mora biti tako teško pod njezinim suncem?
Zar mu trebaju još više unesrećiti život sunarodnjaci?
Neki grijesi i nepravde viču do neba…
Zar poštena slavonska obitelj, u kojoj se ljubi kruh dobiven iz zemlje i živi od blaga u staji (čemu pripadaju svinje; peradi i krava kod mnogih već nema i radi prijašnjih epidemija i „akcija“ nadležnih), ne može zadovoljno živjeti od toga na svojoj grudi; zar se njoj to onemogućava, a promiče samo velike i moćne, tuđe i uvozno?
S kakvim obrazom će čelni ljudi vladajuće stranke dolaziti u skore dane u Slavoniju; mogu li mirne savjesti prolaziti dvjema nevoljama pritisnutim slavonskim selima i zastati pred Slavoncima; usuđujem se pitati, da li će i s kakvim stavom dolaziti u crkve i na slavlje Velike Gospe? Jer neki grijesi i nepravde viču do neba…
Slavonski ljudi to komentiraju. I s pravom.
Ovime prenosim i njihov glas.
I njihov vapaj.
Jer ih se previše ušutkava i ignorira.
A to također vrijeđa.
Bog nam je blizu
Njega samo još Bogu s pouzdanjem izlijevamo i međusobno se tješimo, jer su nas čelnici i toliki drugi izgurali na rub i ne mare za nas.
Ostaje vjerovati jedno, kao konstantu: Bog nas i sada ljubi, on nam je jedino blizu u sadašnjim nedaćama i on će, vjerujemo, pomoći nositi ova bremena i potaknuti veću razumnost i sluh za izlaz iz kušnji.
O, kad bi samo naš narod imao razumnije i suosjećajnije čelnike, koji služe njemu a ne sebi i koječijim interesima! Kad bi!
I kad bi bio u sebi razumniji, da umije sobom mudro upravljati, nadasve u međusobnoj slozi i zajedništvu! Kad bi! To je naša čežnja i molitva uz Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja… Pridružimo joj se.
Izvor:narod.hr
