Pojedinci koji su pozivali na to da se necijepljenima uskrati zdravstvena skrb sad su zgroženi time što je ona doista uskraćena njihovom necijepljenom kolegi i prijatelju.
Svaki gubitak života je tragedija, neovisno mogao li se spriječiti liječničkom intervencijom ili ne.
Zašto su onda neki, od oštromjeraša Kolarića i Cecija do drugih, bili posebno inspirirani ismijavati, banalizirati smrti? Zašto im je „bilo žao, ali im nije bilo žao“? Zašto su indirektno željeli drugima da umru na mukama na respiratorima? Zašto su otvoreno iskazivali prijezir prema umirućima? Kao da su žalili što smrtnost nije veća?
Ovakve stvari i ovakvi naslovi ne smiju više nikada biti dio naše svakodnevnice.
Ovi pojedinci nisu vjerojatno niti pomislili da bi se takav nehumani pristup mogao primijeniti na nekog njima bliskog.
Još jednom se potvrđuje da je lako tuđim gloginje mlatiti. Odnosno da je istjerivanje pravde na drugima – pogotovo onima drugog svjetonazora – nešto što se lako obije o glavu.
Zato neke vrijednosti i principi moraju biti univerzalni. Zato se svakog čovjeka treba tretirati jednako i u svakome, neovisno o našim razlikama, prvenstveno vidjeti ljudsko biće. Ljudsko biće ukojemu smo dužni zaštititi ljudsko dostojanstvo.
Mi često padamo na tom testu, a neke su ljude naša kratkovidnost i glupost koštale posla, zdravlja ili čak života. Ne samo jednog čovjeka koji je nedavno tragično preminuo, nego i mnoge prije njega koji su nažalost jednako loše prošli. A mi smo oštrili strelice za ispucati jedni na druge.
Neka svi zajedno počivaju u miru, a nama neka Bog da dovoljno mudrosti da shvatimo da nas ostrašćeni tribalizam i revanšizam vode u potpuno potonuće.
