RATNI NAČELNIK SANITETA 1. HGZ: “Usjekla mi se reakcija jedne obitelji na vijest o pogibiji sina na ratištu. Bilo je kolovoz 1993. selo Crvenice, općina Tomislavgrad, pogreb satnika Ljubomira Radoša. Otac kojemu smo došli izraziti sućut rekao je samo: Poginuo je za Hrvatsku. Tada shvatite kolika je snaga tih obitelji koje od malih nogu uče svoju djecu da poštuju i bore se za svoje svetinje.”
Ljubomir, sin Anđe i Petra, rođen je 9. listopada 1972. u Crvenicama, Tomislavgrad, Bosna i Hercegovina. Prva je četiri razreda osnovne škole završio u rodnim Crvenicama, više razrede u Mesihovini, a srednju školu u Širokom Brijegu. Na samom se početku Domovinskog rata, 1. listopada 1991., javlja kao dragovoljac u Specijalnu postrojbu MORH-a Bojnu “Zrinski”. Sa svojom se postrojbom borio na Maslenici, u dubrovačkom zaleđu i Kupresu. Poginuo je 7. kolovoza 1993. godine u Uskoplju.
Pokopan je uz vojne počasti na mjesnom groblju u rodnim Crvenicama.
U tišini kolovoza 1993., u selu Crvenice kraj Tomislavgrada, ispraćen je jedan od najhrabrijih sinova Domovine – satnik Ljubomir Radoš. Toga dana, na njegovu pogrebu, ratni načelnik saniteta 1. hrvatskog gardijskog zbora zauvijek je upamtio riječi njegova oca, kojemu su došli izraziti sućut. Nije rekao mnogo. Samo: “Poginuo je za Hrvatsku.”
U toj jednoj rečenici stane cijela težina žrtve, ali i snaga kuće u kojoj se odrastalo uz svetinje – obitelj, vjera, domovina.
Njemu u spomen, osnovna škola u rodnim Crvenicama nosi ime Ljubomira Radoša.
Neka mu je vječna hvala i slava.
Počivao u miru, satniče.
Na naslovnoj fotografiji: Mladen Predrijevac, pokojni Ljubomir Radoš i general Miljenko Filipović prije osvajanja Golubovog kamena
