Znači kada su u srpnju 1941. g. u Srbu na ražnju okretali Don Juru Gospodnetića, to je za “djevojčicu s traktora” bio vid zajedničke borbe “hrvatskog i srpskog naroda”.
POČELO JE novo nogometno prvenstvo. Prgava borba sjevera i juga. Tu se ne biraju riječi, frcaju teški glagoli. I to je u redu. Osim podivljale inflacije i mračnih oblaka s istoka, narodu moraš ponuditi i malo radosti.
Stari prvak Dinamo doveo je novog trenera Antu Čačića. Toliko uvreda na fejsu na njegov račun skoro da do sada nisam pročitao. Nogometni narod ga je odmah “pročitao”. Te bezveznjak, pojma nema, slijepi penzioner, samo Dinamo može plaćati takvog neznalicu, odmah mu dati šimecki u tur itd. Preko tisuću takvih ili sličnih komentara sam do sada pročitao.
Nogometni je narod uvijek, baš uvijek, u pravu i to me stalno veseli i raduje. “Slijepci” u Dinamu očito podcjenjuju znanje i nogometnu inteligenciju navijačkog puka… Da malo objasnim. Na kraju prošlog prvenstva u “plavom stroju” je nešto zaškripilo. Treneri su letjeli niz stepenice jedan za drugim. Iz Međugorja “vidilica” javlja da nas samo Ante izbavlja… ili tako nekako. Ante je ne tako davno s Dinamom osvojio prvenstvo i kup, uveo plave u Ligu prvaka, na Europskom prvenstvu bio selektor repke, i sve je to lijepo, ali ovo su neka druga sofisticirana nogometna vremena, tu sada vrijede samo činjenice. Pa hajmo, kad ne možemo drugačije, baš s činjenicama koje su nesretnog Antu razapele na križ.
On je s “posrnulim” Dinamom osvojio prvenstvo i tzv. Superkup. Super, duper! Varate se! To je samo “objektivnu i racionalnu” javnost ujedinilo u svetoj borbi za Antinu glavu. Jedna druga javnost je u nekim drugim vremenima imala silnu želju dekapitirati glavu jednog drugog Ante koji je na vrijeme zbrisao. Sadašnji Ante, umjesto u Argentinu, vodi i dalje Dinamo u Zagrebu. Naravno traljavo! Navijački puk je ogorčen. Netko tko nije s nogometom “unutra”, vjerojatno misli kako može taj Ante, nakon toliko poniženja i poraza, voditi Dinamo bez poraza?
Kvaka 22 je u tome što “nesretni” Ante, otkad su ga “vidilice” postavile za glavnog trenera, nije izgubio ni jednu utakmicu.
Samo dva neodlučena rezultata, ali i dva trofeja. Sve oči su ovaj vikend bile uprte prema Koprivnici gdje je čekao “nabrijani” Slaven Belupo, bodovno izjednačen s Dinamom. Anti su već rezervirali kartu za Argentinu. Kad naš Ante, onako “dekoncentriran” i neobrijan, gotovo nikakav, razvali Slaven s 5:1 i ode u Skopje po Ligu prvaka.
Kakva je neznalica, mogao bi i uspjeti. Ako slučajno i uspije, onda će i prvenstvo u Superkupu također biti samo”slučajno”. Ličani vole reći “ako je do slučaja i mrtvac prdne…”. I na kraju ove nogometne balade, za svaki slučaj, moram decidirano naglasiti: navijači su zakon! To je nogometno “sveto pismo”.
Stoga sam čvrsto uvjeren da 90 posto onih koji su “demaskirali” Antu Čačića i dalje misle kako lopta skače zato što je u njoj žaba!
Srb je vid zajedničke borbe?!
Potpredsjednica Vlade RH tvrdi: “Brezovica, Banski Grabovac i Srb su zajednička borba i otpor srpskog i hrvatskog naroda…”. To kaže drugarica Šimpraga. Djevojčica na traktoru. Druge djevojčice u “plavom kaputiću” se samo rijetki sjećaju. Znači kada su u srpnju 1941. g. u Srbu na ražnju okretali Don Juru Gospodnetića, to je za “djevojčicu s traktora” bio vid zajedničke borbe “hrvatskog i srpskog naroda”.
Lili Benčik na fejsu britko i jasno odgovara na biblijsko pitanje što se je tog dana 27. srpnja 1941. g. dogodilo u mitskom Srbu? “Dogodilo se ubojstvo 37 članova hrvatske obitelji Ivezić u Brotnji, koje su počinili Srbi-četnici”. Nakon masakra sve pobijene pobacali su u čuvenu Dabinu jamu, duboku 20 metara, a široku jedan metar.
I taj čin Hrvateki su godinama “slavili” kao “Dan ustanka”.
A “ustali” su samo četnici i talijanski fašisti, inače čvrsti saveznici u Drugom svjetskom ratu.
Jadranka Kosor je, kao oktroirana premijerka, izdvojila oko dva milijuna “ustaških” kuna za obnovu spomenika ovom zločinu. Odlazili su tamo i premijeri, predsjednici, Mesić, jugonostalgičari… Tamo se moglo iz prve ruke doznati ono što zna svaki bolje “obavešten” orjunaš, a što Vučić i Šešelj danas potvrđuju.
Vučić je pročitao u svojoj svesci da more nije hrvatsko nego Jadransko. Nakon toga ispravlja ga Šešelj. To je onaj drug Voja s Filozofskog faksa u Zagrebu. On kaže: “More nije Jadransko nego srpsko!”. Ej, bre, more! Evo nam dokaza da je sve relativno.
Moj prijatelj Ufo, cinično primjećuje: “Kako to? Ušli smo u EU da bi se mogli grijati na drva? Treći svjetski rat samo što nije počeo, a mi se grijemo na drva?!”. Ivica Granić misli da ćemo se i mi uključiti, čim završimo drugi.
Političari su puni praktičnih savjeta: “Štedite struju, vozite aute na struju…”. Na fejsu dvije bake skupljaju granje za ogrjev i politiziraju: “Kako to da nam svaki čas dižu kreditni rejting, a mi skupljamo granje?”. Ima takvih primjera za par kolumna. U stvari, sudjelujemo u stvaranju “nove” povijesti, a da još uvijek nismo toga svjesni. U toj povijesnoj sferi nema ljubičastih boja. Pretežno su murtićevske. Crne i crvene.
Povjesničari kao što su Klasić, Jakovina i Markovina su off. Može Klasić tuliti da Tito nije bio diktator, da su katolički svećenici ratni zločinci, da su Zvonko i Julienne Bušić teroristi… Koga briga je li on u pravu ili ne. Nove paradigme dolaze s istoka. Tvrde poruke šalju se dronovima. Barem za početak. Tek kao upozorenje.
Čitam na fejsu da “trijezan čovjek ima tisuću želja, a pijan samo muzičku”.
Meta Škoro, Olujić i ja
I dok nas je iz dana u dan sve više s “muzičkim željama”, ima onih “pametnih” koji su shvatili da dolaze vremena obračuna. Bukvan se, recimo, potpisuje Dmitar Dimitrije Mitar Kralj. Lažni profil jer je šupak još u svojoj ušljivoj rupici. Ali u dolazećim vremenima on će se ipak morati ukazati svima s punim imenom i prezimenom. Meta su Škoro i “ustašofilski odvjetnici Hodak i Olujić“. Kad se pročita taj “burek” gluposti, prvi dojam da je Dmitar Dimitrije Mitar Kralj lud. Potpuno krivo.
On je samo glup. Za sad samo piše. Uskoro će se baviti i klasičnim cinkanjem. Sad traži partijsku vezu da se zaposli u “Cinkarni” Celje. Ali ni tamo se neće potpisivati imenom i prezimenom. Zna on da njegovo ime i prezime može izazvati samo gadljiv osmijeh. Dobro, i to je puno! Stoga podržavam uvođenje “kritičkog mišljenja” kao novog školskog predmeta. Odgoj se do sada nije baš istakao. Evo vam primjer, Mile Mitar, Mitar Kralj. On, ovako progresivan, misli da kritički misli. Mile misli.
Tram 11 je poželio održati koncert u Splitu. To je kod nas znanstvena fantastika. Niti su iz bivše države, o cajkama nemaju pojma, ne obožavaju Miljenka Smoju, ne javljaju se svaki čas iz Beograda, pa je logično da su prodali samo oko 15 karata.
Sad su shvatili: “Je**m vam grad kad samo trap cajke i jugo sranja imaju publiku i Orjuna promotore, a sve normalno pljujete, naša sućut i pozdrav iz Hrvatske…”, napisali su uz link svoje pjesme “PŠK” prošli ponedjeljak. Pošteno s jedne i druge strane. Uskoro će Bajaga u “centar”.
Mark Twain je napisao: “Osoba koja ne želi čitati nije u prednosti u odnosu na onoga tko ne zna čitati”.
Prečesto se u zadnje vrijeme pitam što bi bilo s Hrvatskom da se nije 1995. g. dogodila Oluja? Da nije bilo naše 4. Splitske i ostalih brigada. Bi li nam se dogodila nova Ovčara, Bleiburg… Bih li ja ovu kolumnu pisao u kamenu Golog otoka, a Mile Mitar Kralj bi bio cenzor… Jesam li pesimist? Možda! Ali znam da je optimist, u pravilu, loše obaviješten pesimist. To je onda još gore.
Marin Skenderović se boji da je globalno zatupljivanje gore nego globalno zatopljenje. U pravu je. Je li na primjer pozivanje Željka Komšića treći put u emisiju “Nedjeljom u 2” Stankovićevo globalno zatupljivanje ili zatopljenje odnosa između Sarajeva i Zagreba? Naravno i o tome će se odlučiti kod Ursule von… ili kako se već zove. Zašto Aco onda ne zove nju u tu svoju legendarnu emisiju? Komšić je tipični marginalac, kamenčić u Plenkovićevoj lakiranoj cipeli, koji ga uvijek na nešto podsjeća, ali sigurno ne na Željka Komšića.
Ravno na Brijune…
Aleksandar Vulin je “persona non grata”, ali dalo bi se srediti da ga Aco pozove u “svetu nedilju” u dva sata. Aco, ne Stanković, nego Vulin ima zanimljivo “otkrovenje”, a otkriva ga Nino Mogorović: “Hrvatska vlada je ustaška, ne postoji točniji naziv od toga”. Plenki to nije demantirao, mada su to procjene jednog ekstremnog nacionalsocijaliste i srpskog šoviniste.
Po njemu je valjda Pupovac doglavnik. Možda ga Aco pozove u svoju nedjeljnu emisiju da nas malo poduči koliki smo ustaše. Čudi me da još nije pozvao i Radu Šerbedžiju, a s njim i Branimira Pofuka kao dežurnog biografa. Da riješimo, kako kažu Ličani, “delimu”. Rade se duboko zamislio, a Brane brižno “zabeležio”: “Ako je tolika sreća dobiti državu, zašto je narod siromašan, zašto smo opet sluge?”.
Država kao neprijatelj društva, ljudi, narod siromašan…itd. Znamo da je Rade prvi skužio kuda sve to vodi. Nesreća, sirotinja, opet sluge. Prvi skužio i prvi zbrisao. Prilično racionalno i razumljivo. Ali vratiti se u taj ambis,sluganstva i siromaštva? Dobro, njega su u toj državi lijepo zbrinuli. Dobio je stan u Rijeci, profesuru u Zagrebu, Brione, stalne uloge u Kralj Lear, u kazalištu Ulysses, stvorila se tu i kladionica Germania, pridružila mu se i Severina…
E, da je to “prava” država, a ne neka uboga i sluganska, onda bi Rade sigurno još puno bolje (a možda i gore) prošao! Možda je Rade u pravu. Možda Po-fuk nije uspio dovoljno plastično dočarati veličinu Radine duše, ali kad bi Pofuk i Rade samo slutili koliko ljudi u ovoj i ovakvoj državi žive svoj tisuću godišnji san, bili bi zblenuti kao da im je muha uletjela u razjapljena usta.
Za mnoge je ova naša država nepravedna prema onima koji su je stvarali, a raskošna prema onima koji su je nakon prvog pucnja napustili, a kasnije se vratili kao pobjednici. Ravno na Brijune…
U prošloj kolumni dogodila se je “tehnička” pogreška. U tekstu o Stipi Mesiću kao o budućem veleposlaniku u Haagu jer je još ranije predao vjerodajnice, umjesto “vjerodajnica” trebalo je stajati “vjero-izdajnice”. Kako su vjero-izdajnice postale vjerodajnice znam, ali neću vam otkriti. Evo zato sada ispravljam.
Srbija se oslobodila Slobodana Miloševića, a Hrvatska još nije…
Vučića uhititi, rashititi i vratiti kući
Počela je proizvodnja hrvatskih euro-kovanica. Na slici Premijer, Guverner, Ministar financija i Frka. Svatko je za uspomenu i dugo sjećanje dobio po jedan euro. Potom je odmah uslijedio naslov na fejsu: “Već su ukradena prva hrvatska četiri eura!”. Eto, kakvi smo mi ljudi.
Čudna su i vremena. Srbi silom hoće u Jasenovac, a Hrvati im ne daju. Milan Ivkošić zalaže se za smirivanje tenzija pa kaže: “Vučića treba pustiti da uđe u Hrvatsku i potom ga uhititi…”, a ja dodajem: potom ga rashititi i vratiti kući.
Hrvati koji ovih dana posjećuju Orbanovu Mađarsku zaprepašteni su i uvrijeđeni činjenicom da su cijene osnovnih namirnica upola manje nego u Hrvatskoj. Kod nas je isto tako samo obratno. Orban je obuzdao svemoć zapadnog kapitala i njihovog uvoza, a mi nismo, niti nećemo. Međutim, pljuckanje naših lijevih medija protiv Orbana i njegove politike ostaje i dalje medijska konstanta.
Tako Vlado Vuršić ovih dana postavlja “slatko” pitanje: “Je li vrijeme da EU oduzme Mađarskoj pravo glasa?”. To već znaju i oni kojima je politika zadnja rupa na svirali. Orban sve što radi, radi isključivo u interesu svoje države i svog naroda. Zato se standard Mađara i nas prilično razlikuje. Na našu štetu.
Pustimo Orbana i EU te se probajmo spremiti za neizvjesnu jesen. Korona se vraća, inflacija ne jenjava. Treba se pobrinuti za našu sirotinju, a zaboraviti Orbana. Imamo mi svoje četnike, SOA-u koja nas upozorava na njih, njihovo infiltriranje i jačanje… Kad ste o tome nešto pročitali od Vuršića, Bajrušija, Pofuka, Gerovca?
To su za njih zabranjene teme. Zato naši lijevi medijski falangisti stalno budnim okom paze na Orbana, Vučića, Vulina dok domaća četnička peta kolona radi i radi. Oni je se ne boje… Mi ne smijemo biti spremni. A oni?
Tomašević je navodno spreman na korektni kompromis u aferi “roditelj-odgajatelj”. Mjera će, naime, ostati na snazi, ali samo kod rodilja koje će roditi treće dijete u roku od pet mjeseci.
Izvor: Zvonimir Hodak/Lijevom Našom
